Pojela sam ručak koji mi je Zehra donijela i bilo je zaista preukusno. To je prvi put da sam normalno jela u posljednjih sedam dana. I konačno sam se osjećala kao da imam snage da uradim nešto, ustala sam iz kreveta otišla do prozora i ostala tako neko vrijeme obasjana suncem.

Treba brzo da se spremim i siđem u prizemlje kako sam i obećala Mandi. Šta da obučem? Hmm ne želim da izgleda kao da sam se previše potrudila, ali ne želim izgledati ni zapušteno. Otišla sam do ogledala u mojoj sobi i ostala zatečena svojim izgledom.

Moja duga tamno smeđa kosa bila je raščupana, moje oči nabrekle i crvene od plača, lice blijedo sa podočnjacima kao malim kesicama ispod očiju. Posmatrala sam svoj odraz u ogledalu bila sam blijeda kao duh, a bijela spavaćica još više je izražavala bjelinu moga tijela. Poprilično sam visoka i vitka sa lijepo izraženim oblinama, pa je spavaćica visila na meni potpuno oslikavajući moje čvrste djevojačke grudi. Duge elegantne ruke, dug vrat, smeđa kosa, krupne tamno zelene oči sa dugim tamnim trepavicama i pune rumene usne davali su mi neku neobičnu ljepotu. Često sam dobijala komplimente da sam jako lijepa, ali ja se nisam pronalazila u tim riječima. Ništa na meni nije bilo toliko posebno, apsolutno ništa, bila sam obična djevojka i ako bi mene iskreno pitali manje lijepa od drugih. Nisam imala preplanuli lijepi ten kao većina drugih djevojaka, bila sam bijela kao zid i jedino što se na mom licu isticalo bile su krupne zelene oči i rumene usne. Mnogi su mi godinama govorili da sam ista svoja majka i iako na početku nisam željela prihvatiti to kako sam se razvijala morala sam priznati sebi da zaista jesam bila njena kopija, a to je bio kompliment jer je moja majka bila neviđena ljepotica čak i sada, godine su bile blage prema njoj. Prihvatila sam to da imam njen fizički izgled što je zapravo dobra stvar kod nje, psiha nam je pak bila potpuno drugačija i hvala Bogu na tome, nekada jednostavno nisam mogla podnositi tu ženu. Majka mi je i volim je beskonačno, ali je često ne shvaćam niti ona shvaća mene. Većina djevojaka bile su najbolje prijateljice sa svojim mamama i na sam to potajno željela. Moja majka je uvijek bila jako bliska sa mojim sestrama, a ja sam se na neki način uvijek osjećala izostavljeno. Kako sam odrastala majka i ja smo se sve više udaljavale jedna od druge i ni jedna od nas se nije trudila zbližiti sa ovom drugom jer smo znale da nam to ne bi išlo. Kako je kod većine djevojka majka bila omiljeni roditelj kod mene je bio otac, otac je bio osoba kod koje sam išla kad bi imala nekih problema ili kad mi je trebalo malo roditeljske pažnje. Uvijek sam mislila da me on razumije bolje i mogla sam razgovarati sa njim o svemu, sa njim i sa Mandom naravno. Manda je bila kao druga majka za mene i moj najbolji prijatelj, jer ni najbolje prijateljice nisam imala.

Otvorila sam ormar i brzo preletila preko svih haljina tražeći nešto lijepo za obući. Željela sam izgledati lijepo kad ga prvi put vidim i da mrzila sam se zbog toga. Sređujem se za čovjeka koji me zaprosio iako me ne poznaje i ja ga na neki način mrzim zato što mi je život postao pakao kako je on ušao u njega, ali ipak želim izgledati lijepo za njega. Luda sam, definitivno sva ova situacija me izluđuje. Zašto uopšte moram da siđem dolje i vidim ga?

Iz razmišljanja me trgnulo kucanje na vratima, bila je to moja mlađa sestra Ajla.

-"Ti si još u spavaćici, jesi li luda? " - Povikala je. - "Tvoj zaručnik je dolje čeka te, a ti još nisi ni obučena." - Zločasto se nasmijala, prošla pored mene i sjela na krevet.

- "Pazi šta pričaš, on nije moj zaručnik i ko ti je rekao da možeš da uđeš u moju sobu."

- "Oh daj molim te. Jesi li ti vidjela tog muškarca? Savršen je, apsolutno savršen. Čak ni ti nisi toliko luda odbiti takvo tijelo."

- "Molim! Kako to pričaš? Nije te stid ja sam tvoja starija sestra. Pripazi na svoje ponašanje mlada damo!"

- "Izvini, izvini znam. Ti voliš Ahmeda, i Ahmed je lijep, ali..."

- "Ali?" - Upitala sam, mada sam znala da ću uskoro zažaliti na tome jer sam predpodstavljala šta će reći.

- "Murat je puno, puno više od Ahmeda, on je crn i visok i zgodna i savršen. Jesi li vidjela to lice oči, usne i ta široka velika ramena, ahh ta ramena.. " - Uzdahnula je i ustala sa kreveta, pa nastavila. - "Reći ću ti nešto i znam bit ćeš ljuta na mene, ali budi jer ako ti ne kažem bit ću ljuta na samu sebe."

- "Šta to? I ako ćeš i dalje nastaviti da pričaš o Muratovom ljepoti molim te nemoj. Ahmed je savršen za mene i samo da se zna on je jedan od ljepših mladića u našem gradu."

- "U našem gradu Ahmed jeste jedan od ljepših i zgodnijih mladića tu si upravu i slažem se sa tobom, ali sestrice tebe prosi najljepši i najzgodiniji muškarac na CIJELOM SVIJETU!"

- "Ohh pobogu, znaš šta? Odvratno mi je to kako se sve djevojke lijepe za njega i satima pričaju kako je zgodan, lijep, bogat,savršen,bla, bla, bla... I nikada ne bi bila sa takvim muškarcem."

- "Smiri se, smiri. Rano si ti meni postala ljubomorna na njega, pa niste još ni u braku." - Sarkastičano je dodala i nastavila se smijati dok sam ja bjesnila pored nje.

- "Ti mala, nezrela balavice. Kako se usuđuješ.."

- "Ne znam zašto se ljutiš on ionako želi samo tebe nemaš šta da se brineš. Svo ono savršensto samo je tvoje, na žalost nas ostalih balavica."

Izluđivala me je kao i uvijek pa sam dohvatila jastuk sa kreveta i bacila ga u njenom pravcu. Inače je uspješno izbjegavala ovakve udarce, ali ovoga puta su njeni refleksi bili malo sporiji od mojih i jastuk je pogodio tačno u glavu potpuno uništavajući njenu frizuru.

Okreće se kolo sreće i ja sam sad bila ta koja je linkovala nad njenom uništenom frizurom.

-"Ups... Ohohh izvinjavam se, ali da to je bilo namjerno." - Široko sam se nasmija, falila mi je naša tuča jastucima.

-"Ha ha ha jako smiješno, iako si potpuno uništila dva sata mog života koliko mu je trebalo da napravim ovu frizuru, opraštam ti. Ipak nećeš još dugo biti sa nama u kući pa moram malo da ti popuštam." - Uzvratila je osmijeh i podigla jastuk sa poda bacivsi ga na mene ponovo.

-"Kako bi ja mogla otići negdje i ostaviti svoju mlađu sestru koga bi ti onda zezala, bez mene tvoj život bi bio dosadan, priznaj. I falila mi je ova naša tuča jastucima, znaš? Prije smo se stalno igrale dok mama nije gledala pa bi nas ona kasnije ružila kad bi nalazila perije svugdje po kući, a mi se pravile da ne znamo ništa o tome."

"Nadam se da ti kod Murata neće nedostajati tuče jastucima. Već vas zamišljam kako se ganjate po kući sa jastucima u rukama. Ti u njegovoj košulji, a on go do pasa." - Bezobrazno mi se nacerila u lice,a ja sam poludila.

"Sram te bilo. Šta to pričaš brstidnice? Hoćeš li da te neko čuje? Sramota." - Ponovo sam je pogodila jastukom ovaj put manjim i na moju veliku žalost promašila sam. - "Izlazi napolje, ne mogu više da te gledam a kamoli slušam. Kakve glupsti pričaš, stidi se. Zar tako treba da priča jedna dama."

"Ma daj Lejla, priznaj i tebe zanima šta ima ispod sve te odjeće. Ne pravi se svetica, ja bi đavolu dušu prodala da ga vidim jednom bez košulje, samo jednom, a ti si ta sretnica koja će uskoro imati prilike da vidi i mnogo više. Sve žene svijeta ti zavide."

"Ajla, izlazi napolje!"

" Što si tako ozbiljna? Zar te stvarno ni malo ne zanima, barem malo. Hajde, budi realna!"

"Zadnji put ti kažem, izlazi napolje i nikad više ne ulazi dok te ne pozovem, je li ti to jasno. Izađi sad moram da se presvučem."

"Dobro, dobro evo izlazim, a ti obuci onu plavu haljinu što ti je otac kupio. Prelijepo ti stoji, ističe tvoju boju očiju i uredi se malo. Gdje ćeš takva pred budućeg muža."

"Van!" - Povisila sam ton ovaj put i dodala. -"On nije moj budući muž, nije i nikad neće biti."

Zašto se uopće uzbuđujem toliko oko toga šta ta balavica priča, ona je još dijete ne trebam se obazirati na njene gluposti.

Obukla sam prelijepu svijetlo plavu haljinu koja mi je savršeno pristajala i svoje omiljene bijele sandale. Svoju dugu kosu sam počešljala i podigla u visoku urednu punđu. Na lice sam nanijela malo pudera u kamenu i rumena, na usne sam stavila malo boje i ogleda se u ogledalu. Bila sam spremna za susret sa njim, barem sam mislila da jesam.

Izašla sam iz sobe i uputila se na prizemlje naše kuće nadajući se da ću ih naći u primaćoj sobi. Silazila sam polako još uvijek nesigurna u svoju odluku, korak po korak, stepenac po stepenac. Brojeci svaki korak, svaki stepenac i po prvi put do sad sam shvatila zašto se majka uvijek žalila toliko oko penjanja na sprat, bilo je to zaista puno stepenaca.

Dok sam bila u svojoj sobi mislila sam da ću bez problema moći sići dole i ponašati se normalno, ali već na drugom spratu bila sam spremna vratiti se u sobu i ostati gore na sigurnom. Nisam željela suočiti se sa njim, imala sam neki loš osjećaj u vezi svega ovoga i nisam se mogla riješiti tog osjećaja.

Šta ako me pita nešto o braku i ja odgovorim pogrešno, ne želim da moja porodica pati zbog mene. Uhvatila me nervoza kakvu nikada prije nisam osjetila, moje srce je počelo kucati brže, cijelo tijelo mi je podrhtavalo od adrenalina, a moji usporeni pokreti još su više pogoršavali to stanje. Zastala sam pridržavajući se za veliku drvenu ogradu koja je ukrašavala naš hodnik. Voljela bi potrčati istog trenutka, istrčati iz kuće i ostaviti sve iza sebe, otići negdje daleko, daleko i nestati. Zamišljala sam sebe kako trčim kroz polja u haljini slobodna i sretna kao ptica sa osmijehom na svom licu. Na trenutak sam zatvorila oči zamišljajući kako mi vjetar nosi kosu i mazi lice bilo je tako stvarno da sam ga gotovo mogla osjetiti na svojoj koži, udahnula sam duboko i nastavila dalje. Morala sam.