Ahmed

Noć je bila jako ugodna sa laganim povjetarcem koji je donosio hladan zrak sa planina te tjerao sparinu od predhodnog dana.

"Prelijepo vrijeme za putovanje, slažete li se sa mnom gospodine Sahin." - Upitao me jedan od mojih saputnika.

"Zaista prelijepa noć za putovanje, gospodine."

"Kada je ovakva noć ja se uvijek sjetim mladosti, ahh kakva su to vremena bila" - Duboko izdahnu Sermije pored mene, stariji čovjek u kasnim četrdesetim godinama.

"Još si ti mlad Sermije, kakva prošla vremena."

"Ehh moj Mutabile druga su tad vremena bila , kad se samo sjetim kako je lijepo biti mlad i zaljubljen, a sad. Sad je sve to prošlo i od svih tih lijepih dana ostalo je samo sjećanje."

"Kako tebe zaljubljenost prošla" - Upita ga Abid, pa nastavi: "Za svo ovo vrijeme dok smo bili zajedno na ovom putovanju svojoj ženi si pisao najmanje trideset puta. Trideset puta za samo dvadesetak dana,ako to nije ljubav i zaljubljenost šta je onda."

Svi prasnuše u smijeh, a Sermijevo lice obli crvenilo, meni ga je iskreno bilo malo žao, a sa druge strane divio sam mu se ako je istina ono što je gospodin Abid rekao. Već sam zažalio što i ja nisam kao on i ne pišem tako često svojoj izabranici, zapravo ovoga puta joj nikako nisam pisao kao i uobičajeno. Nikada nisam volio pisati djevojkama pisma i slati, nekako nisam to doživljavao dovoljno dobro i u uvijek bi nešto ostajalo nedorečeno, pa ako sam ikako mogao izbjegavao sam to.

"Zezaj se ti zezaj, drugo je to." - Branio se Sermije.

"Šta je bolan drugo, jesi li joj još prije nego smo krenuli poslao pismo, a i jučer si, vala da mi je znati o čemu toliko pišete."

"Kako bolan o čemu, pa o ljubavi." - Doda stariji čovjek kraj vrata kojeg nisam poznavao, te ponovno svi prasnuše u smijeh.

"Ajde, ajde pustite čovjeka na miru, sretnik je on kad nakon toliko godina braka on i dalje voli svoju ženu i idalje imaju o čemu da pričaju. Danas je takav brak prava rijetkost."

Svi zašutiše na tren, a zatim Mutabl doda:"Sretnik je, uistinu jeste."

Nakon toga svi zašutiše svaki od njih zaokupljen svojim mislima i sigurno daleko od ove kočije i šaljivih tema. Tek po neko bi započinjao neku temu koja bi se brzo završavala, uglavnom o poslovima i cijenama na tržištu, a zatim bi se svako zatvarao u svoje misli i ponovno bi zavladala tišina među nama.

Već je bila prošla ponoć, a ja opet nisam mogao ni oka da sklopim, zadnjih dana sam imao jako loš san i gotov da nikako nisam spavao,a i kad jesam to bi bilo svega par sati na dan. Bio sam iscrpljen od posla jer sam se jako trudio da završim sav posao što je prije moguće i da se u što kraćem roku vratim kući. Ovaj posao je izuzetno bitan pa me je i to dodatno osporavalo, morao sam da pazim na svaki detalj kako bi sve ispalo baš onakvo kako su zahtijevali moji nadređeni i na kraju sam i uspio u tome.

U velikoj kočiji mojih pet slučajnih saputnika već je odavno u zemlji snova, svi osim Abida on bi po koji put digao glavu i pogledao prema prozoru u mene upućujući mi topal osmijeh, bio je zaista dobar čovjek poznavao sam ga još od djetinjstva. Imao sam sreću što sam ih sreo, svi su poslovni ljudi, većinom trgovci i bolje su društvo od nikakvog. Da ih nisam sreo putovao bi sam, a ovako umoran kakav jesam još sam na drumu po noći nikako nije dobra ideja. Mnogo je brže i zabavnije putovati u društvu, već smo bili na pola puta i inače ne bih ni obraćao toliku pažnju na to dokle smo stigli da mi se ovoga puta mi se jako žurilo kući.

Misli mi se opet vratiše na nju, moju prelijepu draganu..

Noćas je pun mjesec baš kao i one noći kad smo se prvi put poljubili, zapravo noć je ista, samo ja i ona nismo isti. Nismo zajedno kraj onog malog potoka u šumi nego razdvojeni, a ja sam trenutno daleko od nje.
Na putu prema njoj dok pun mjesec baca svoje svjetlo i obasjava mi put, kao da i on želi da joj što prije vratim. Sjetim se one noći i sjetim se zakletve koju smo tada dali, sjećam se njenih mekih usana na mojima, njene mirisne kose i tog prelijepog lica obasjanog mjesečinom. Sjećam se njenog uzdaha i pogleda u očima, njenih ruku oko moga vrata i prelijepog osmijeha koji oduzima dah.

Stižem ti jedina moja, stižem ti najljepša zvijezdo svih mojih noći.. Lejlo moja...

Kroz prozor promatram okolinu šume,jezera,planine i rijeke sve obasjano mjesečinom izgleda mnogo ljepše dok slušam zvukove noći. Zvuci su izmješani i svi zajedno djeluju očaravajuče, slušam zavijanje vukova duboko u šumi, oglašavaju se i maleni insekati u travi, dok guče sove na drvetu pored puta i negdje se čuje voda kako žubori.

Gledam u mijesec tako veliki i lijep, kao veliko bijelo ogledalce u kojem se ogleda moja dragana, vidim njen lik u njemu, njenu dugu smeđu kosu, lijepe okice i taj osmijeh. Osmijeh koji oduzima dah i tjera čovjeka da udahne duboko i bolno izdahne pitajući se ima li išta ljepše na ovome svijetu, ima li šta ljepše od nje.

Pitam se da li će se taj osmijeh pojaviti na njenom licu i kada vidi poklon koji sam joj spremio, ahh da poklon za nju... Zavlačim ruku u unutarnji džep svog prsluka, i tu nalazim malu kuticu, koju čuvam već dugo vremena.
Ovo je za tebe ljepotice moja, da zauvijek ostaneš moja!- U svojim mislima joj ga predajem po ko zna koji put.

Znam da kasnim sa svim ovim, ali se nadam da ne kasim previše. Hoćeš li prihvatiti moj dar Lejla? Hoćeš li i ti meni dati svoj dar zauzvart? Hoćeš li mi dati sebe kao dar,obećavam da ću da te vječno čuvati kao što noć čuva mijesec, kao što nebo čuva zvijezde. Hoćeš li se udati za mene i na taj način me učiniti najsretnijim čovjekom na svijetu.

Otvaram kuticu, a u njoj prsten sa tamno plavim dijamantom i dva manja bijela oko njega. Prsten je pripadao mojoj neni sa majčine strane ženi koju sam volio više od svojih roditelja, njena želja je bila da taj prsten dam svojoj budućnoj izabranici. Ona je taj prsten dobila od svog prvog muža koji je preminuo jako mlad, a poslije toga su je silom udali za moga djeda i iako su oni uvijek živjeli u sreći i miru ona nikada nije prestala da voli tog čovjeka samo je to viješto krila od svih nas i patila u tišini. Kada mi je na smrtnoj postelji predavala ovaj prsten rekla mi je: "Ovo je prsten za tvoju buduću ženu, nadam se da će vam donijeti više sreće nego meni." Dok mi je pričala suze su klizile niz njene naborane obraze i u njenim plavim očima jasno se vidjela velika ljubav za tim čovjekom i tek tada sam shvatio da svoju nenu ipak nisam poznavao tako dobro kako sam prvobitno mislio i da nije svaki brak nastao iz ljubavi.

Najljepši prsten za najljepšu djevojku, za moju djevojku!

Od pomisli na taj trenutak kad joj predam prsten neka se toplina rasu po mojim grudima i na licu mi se pojavi osmijeh. Nisam se puno smijao zadnjih mjeseci,ovo je bila naporna godina za mene,ali se isplatilo. Sve se isplatilo i konačno sam u stanju da se oženim i da se skrasim pored žene koju volim. Ugovor koji pokušavam da dobijem već godinama konačno sam dobio jučer, od tog ugovora zavisi moj cijeli život. Od napuštanja studija pa sve do sad nisam uspijevao dobiti ni jedan ozbiljniji posao i zbog toga je moja porodica trpila, porodica koju ja sam nosim na leđima poslije očeve smrti. Sva odgovornost je na meni ,a kada čovjek ima puno odgovornosti prema drugim dragim ljudima onda sebe, svoje želje i svoj život stavlja u drugi plan. Godinama sam maštao o svom vjenčanju sa Lejlom, ali sve do sad nisam bio u mogućnosti da je učinim svojom ženom. Samo moja želja nije dovoljna, ona je gospodska kćerka navikla je da ima sve u životu, a ja. Ja nisam iz te klase, ne pripadam tom društvu, ipak me je voljela i nije joj smetalo što ja nisam momak od kojeg može da dobija vrijedne poklone i znam da sam je pozvao da se uda za mene,da bi bez okljevanja pristala iako može da ima bolje od mene. Pristala bi pa makar živjela u teškoj bijedi nije je bilo briga, barem je tako govorila a ja sam joj vjerovao na riječ. Ipak mene je bilo briga, meni ne bi bilo svjedno ako bi ona morala da radi, njene prelijepe bijele ručice sa elegantnim dugim prestićima nisu naviknute na rad. Htio sam da joj pružim koliko toliko pristojan život i da se ne patimo, da ima barem približan život kakav je imala kod svojih roditelja i da ne žali ni za čim. Nikad joj nisam priznao pravi razlog zašto nisam mogao da se oženim sa njom, bio sam i suviše ponosan da joj pričam o svim svojim problemima, uvijek sam se koristio jeftinim izgovorima kako bi izbjegao temu braka. Sad kako sam konačno dobio ozbiljan posao želim da naše zajedničke snove pretvorim u realnost. I ako je voljna želim odmah da je isprosim od njenih, skoro sam je umal izgubio i neću više da mi se to ponavlja.

Sjetio sam se njenog uplakanog lica onog dana kad mi je govorila o bračnoj ponudi Murata Montegregorija, taj gad se usudio prositi zauzetu curu. Navikli su ga da ima sve što poželi, a ono što ne može da ima on želi još više ali ja poznajem Lejla, ona ne bi pristala na to. Ona me nikad ne bi izdala i otišla sa mojim zakletim neprijateljem, nikad. Bijes me je obuzeo taj dan i izbezumio me, bio sam jako grub prema njoj, a ona to nije zaslužila. Nadoknadit ću joj svaku suzu koju je pustila za mene, i nikad više sebi neću dozvoliti da je raspalačem.

U grad smo stigli kasno poslije podne narednog dana, putovanje je bilo dugo i iscrpljujuće i svi su se žalili da im treba odmar, ali meni nije trebao. Kao da prošla tri dana nisam proveo budan, uopšte se nisam osjećao toliko umorno, čim sam nogom kročio na tlo sav umor je nestao, a zamjenila ga je želja za Lejlom. Uredo sam se pozdravio sa svima, zahvalio im što su me primili u svoju družinu i što su mi dozvolili da putujem sa njima ,a zatim sam krenuo u meni udobro poznatom pravcu. Morao sam dosta pješačiti do Lejline kuće koja se nalazila na skroz drugom kraju grada, ali to mi nije smetalo. Krenuo sam polako razmišljajući šta da joj kažem, kako da joj se izvinem za to što sam prošloga puta bio tako grub prema njoj i jedva sam čekao da joj pokažem prsten. Da vidim izraz na njenom licu i da čujem taj odgovor koji strpljivo čekam godinama. Na putu do njene kuće naišao sam na Nedima, siromašnog mladog momka koji radi kao konjušar u kući blizu Lejline.

"Ahmede dobro je što sam te vidio. Gdje si to krenuo?"

"I meni je drago da te vidim Nedime, kako ti je majka, je li bolje?"

"Moram nešto da pričam sa tobom Ahmede. " - Doda ozbiljnim tonom ignorišući moje pitanje.

"A rado bi pričao sa tobom, ali žurim se do Lejla može li to da sačeka malo. I ne pitah te jesi li ti dostavio Lejli ono pismo što sam ti dao prije puta da joj obavezno predaš."

"Upravo o tome sam i želio da pročitamo."-Postiđeno doda i obori pogled .

"U čemu je problem? Jesi li ga predao ili nisi?"

"Htio sam ,ali već je bilo kasno."

"Kako to misliš? Kasno za šta?"

"Pa znate i sami šta se desilo."

"Ne znam. Šta se desilo?"

"Pa zar ne znate da je gospođica Lejla..." - Zastao je na trenutak vidno zaprepašten mojim neznanjem.

"Šta je Lejla? Zaboga čovječe govori šta joj se desio? Da nije šta loše?"

"Pa loše je.."

"Aman šta je, je li Lejla dobro? Odgovori mi!"

"Mislio sam da si čuo ,ali izgleda da ipak nisi."

"Čuo šta Nedime? Govori više i ne izluđuj me. Zašto joj nisi dostavio moje pismo?"

"Htio sam Ahmed, ali onaj dan kad si krenuo na put i kad si mi dao pismo da odnesem Lejli ja sam kreuo majci u posjetu, jer su mi javili da je bila jako bolsna. To znaš rekao sam ti već ,ali kada sam došao tamo stanje moje majke se naglo pogoršalo,ta sam morao da ostanem sa njom neko vrijeme. Nakon toga moja majka je preminula, a ja se nekoliko dana nisam vraćao na posao zbog toga. Kad sam jedan dan došao da predam gospođici Lejli vaše pismo, sreo sam se sa njenom majkom. Ona mi je rekla da vam vratim vaše pismo i da vam kažem da više ne uznemiravate njenu kćerku, pokušao sam da joj objasnim ali nije mi dozvolila pa sam se okrenuo i otišao sa planom da nađem Lejlu na nekoj od njenih šetnja i da joj tad predam vaše pismo. Naredni dan počeo sam sa radom i nekoliko dana sam obilazio sva mjesta gdje je ona uobičajeno šetala u nadi da ću je sresti, ali nigdje je nije bilo. Zabrinut što je ne viđam kao uobičajeno otišao sam do njihovog konjušara, poznavao sam ga od ranije bio je dobar prijatelj sa mojim ocem te ga pitao gdje je ona i tek tada sam čuo sve za nju."

"Čuo šta?"

"Ahmede Lejla se tad zaručila,ona se udaje."

"Molim! To nije istina sigurno je neka greška, možda je njena mlađa sestra u pitanju, možda ih je zamijenio."

"Nije Ahmede, taj čovjek cijelog života radi kod njih. Dobro poznaje tu porodicu, a i sam sam se uvjerio, Lejla je." - Tužno doda i stavi mi ruku na rame u znak podrške.

Nisam mogao da vjerujem tome što čujem, nesposoban da progovorim od šoka samo sam stajao tako gledajući u moje pismo koja mi je pružao Nedim. Nakon nekog vremena konačno skupim snage da progovorim, pa upitah:
"Kad? Gdje? Žašto? Pa kako pobogu ona je moja djevojka!? Za koga? Nije valjda za..."

"Za Murata Montegregoria, žao mi je Ahmede." -Zastade na trenutak puštajući me da provarim tu informaciju, te doda:

"Vjenčanje je bilo danas!"