Lejla

“Nova gospođa još uvijek spava?”

“Spava Hano.”- Čujem neki glasić kako odgovara na pitanje glavne kućopaziteljke Hane, koju sam jučer upoznala. Draga bucmasta žena u kasnim četrdesetim iskrenog osmijeha i nježnog pogleda malo me podsjećala na moju Nanu i možda sam zbog toga imala neke simpatije prema toj ženi od samog početka.

“Ako ako neka spava, polako zatvori vrata i pusti je da se odmori na miru. Obilazi je svako malo pa kad se probudi ako joj nešto bude trebalo ti joj pomozi, Murat je naredio da joj damo sve što zatraži i da pazimo na nju dok se on vrati.”

“Dobro Hano, a kako nam je samo nova gospođa lijepa i kako su joj lijepe stvari, svaka čast našem gospodinu kakvu je ženu odabrao.”

“Ajše… trči za poslom!”

“Idem Hano.”

Čujem da se vrata zatvaraju i polako otvaram oči još uvijek nesvjesna gdje se nalazim.

Ležim u postelji i osjećam kako me cijelo tijelo boli kao da sam pregažena, paralizirana i vezana za krevet ne mogu da se pomjerim. Neko vrijeme samo tako ležim privikavajući oči na svjetlost koja ulazi kroz ogromne prozore.

Pokušavam da se pridignem u krevetu i osjetim oštar bol po dnu stomaka, tog trena sjetim se prošle noći. Sjetim se Murata,njegovog pogleda, njegovih ruku na meni i njegovog tijela nad mojim. Sjetim se njegovog dubokog glasa,sjetim se okusa njegovih usana, njegovog toplog zagrljaja a zatim opet bola koji mi je nanio. Zahvalim Bogu što on nije tu i što mogu na miru da dođem sebi, nisam više sigurna šta osjećam prema tom čovjeku i bojim se svoje reakcije kad ga vidim. Ne znam mogu li da preživim još jednu noć kao prošlu, ne znam mogu li više da podnosim njegove dodire na mome tijelu ni njegov pogled koji me hipnotiše i čini bespomoćnom. Sinoć sam se se osjećala kao bespomoćno lane u kandžama opasnog velikog lava koji se spremao da me pojede i da mi uzme ovo malo mene što je ostalo netaknuto. Uspijevam da se dignem sa kreveta uprkos oštroj boli koju i dalje osjećam, kao da me neko razderao a rane nema. Zatim mi pogled pada na zgužvanu posteljinu i veliku krvavu fleku na krevetu, plakala bi ali suza više nemam.

Bol počinje polako da slabi i već se osjećam malo bolje pa obratim pažnju na sobu u kojoj ležim. Očekivala sam da će me smjesti u Muratovu sobu međutim dali su mi moju sobu i rekli da ću od sad pa na dalje tu da budem, da je to moja soba. Jučer kada sam stigla već je bila noć i sve je izgledalo drugačije pod svjetlom lampi, ova soba mi se nije činila ovako lijepa kao sad.

Bacim pogled po sobi i zaista se oduševim njenom ljepotom, svijete boje i jako osunčana baš izgleda kao prava ženska soba, pitam se čija li je bila prije mene. Soba je ogromna a na sredini se nalazi veliki kraljevski krevet na sredini sobe, dva manja stolića sa laticama oko njega od istog svijetlog  drveta kao krevet sa prelijepim rezovima izrezbarenim na njemu, zaista izgledaju prelijepo. Četiri ogromna sastavljena prozora koja zauzimaju gotovo cijeli zid sa desne strane kreveta i ispunjavaju cijelu sobu svijetlom uprkos roskastim paravanima koji su naučeni preko pola prozora. Prelijep i unikatan kao i sve u ovoj prostoriji bio je i kamin na prednjem zidu nasuprot kreveta. Pored kamina nalazila se fotelja na kojoj je sinoć sjedio Murat i dva mala taburea na kojima sam ja sjedima ispred njega istog materijala  kao i fotelja i svijetlo roze boje kao tapiserije na zidovima. Sva soba je bila rozo-bijela sa nježnim cvjetnim dezenima i ukrasima koji su joj davali još veću čar i činili da zablista. Sa lijeve strane kreveta nalazio se ženski bijeli stol sa velikim ogledalom na njemu i stolićem za sjedenje ispred. Na stolu su se nalazili razni ženski preparati parfemi, kreme, šminka koje sam donijela od kuće kao i mali pokloni od sestara koje još uvijek nisam stigla otvoriti. A na lijevom zidu pored njega nalazila su se dva velika ormana u jednom od njih nalazile su se moje haljine koje su sinoć uredno složile dvije žene koje su radile kao kućne pomoćnice kod Murata, a drugi su ostavile prazan. Ispod ormara nalazila su se velika bijela vrata, a pored njih velika polica za knjige koja je bila polu prazna sa svega par knjiga, a ostali prostor su ispunjavale razne svjetlucave figurice i ukrasi.

I ako je soba izgledala očaravajuće  ovako obasjana svjetlošću i sve oko mene je blistalo pod sunčevim zrakama ublažavajući malo moju tugu i bol u grudima. Ja više nisam bila ja, osjećala sam se drugačije kao da moje tijelo više nije moje i kao da je ostalo samo prazno tijelo, prazna olupina bez duše u njemu. Slomljen duh u slomljenom i umornom tijelu kao da je stara Lejla bila zaključana duboko u meni, zarobljena u oklopu koji je sačinjen od tijela koje joj ne nekoć pripadalo, tijela koje više nije bilo njeno.

Ne mogu da plačem, a ne mogu ni da se smijem. Više ništa i ne osjećam ni ljubav ni mržnju samo veliku ravnodušnost prema svemu, pa čak i samoj sebi.

Sklupčam se ponovno na krevetu nesposobna da uradim išta drugu i posmatram zrake sunca koje igraju po sobi. Ne znam koliko sam bila u takvom položaju niti znam kada sam zatvorila oči i utonula u dubok san. Sjećam se samo mekog mladog glasa koji me doziva iz  beskrajne tame u kojoj ležim.

“Gospođo Lejla, probudite see..gospođo..”

Na početku njen glas mi se činio miljama daleko od mene, a zatim je glas postepeno postajao jači i sad sam već jasno mogla da čujem uplašeni glas djevojke od jutros kako me panično doziva milujući me po ramenu kako bi me lakše razbudila.

“Gospođo Lejla,molim vas probudite se!”

Otvaram oči i nađem sebe i dalje sklupčanu na krevetu sa rukama obgrljenih oko mojih nogu, jastuk ispod moje glave je sav mokar od suza, a ja se ne sjećam da sam plakala. Okrenem se prema djevojci koja stoji iznad mene i zahvaljuje se Bogu,izgleda da sam je uplašila što se nisam odmah probudila.

“Jesi li ti Ajše?”

“Jesam gospođo! Jeste li dobro? Jako sam se uplašila kad vas nisam mogla probuditi.”

Gledala me još uvijek malo zabrinutim pogledom i prelijepim topim očima. Tek sad sam primjetila da je to zapravo djevojčica, a ne djevojka. Imala je lijepu tamniju boju kože kojoj savršeno odgovaraju njene tamne kovrdže na glavi koje je bezuspješno pokušala ukrotiti mašnom. Radoznao pogled i rumene usnice sa sitnim rijetkim snježno bijelim zubićima koji su se kao biseri pojavljivali na njenom licu dok se smješkala rumenih obraza i dječijeg nevinog pogleda. Još je ona dijete da shvati koliko sam loše i da ta gospođa koju tako lijepo gleda pogledom punog obožavanja više nikada neće biti ono što je nekoć bila i da je njena sreća davno zapečaćena.

“Dobro sam Ajše, ne brini se.”-  Blago sam joj se nasmiješila, a ona je nastavila.

“Starija gospođa vas je pozvala na večeru.”

“Večeru? Zar je već vrijeme večere?”

Tek tada primjetim da se vani već smračilo.

“Jeste gospođo! Prespavali ste cijeli dan, ja vas nisam htjela buditi jer su mi rekli da ste jako umorni i da vas pustim da se fino odmorite.”

“Dobro Ajše. Možeš li molim te sići dolje izvinuti se u moje ime i reći im da ne mogu da siđem da se ne osjećam dobro.”

“Naravno gospođo, treba li vam još nešto. Jeste li gladni? Hoćete li jesti?”

“Nisam gladna, hvala ti. Ajše, možeš li mi poslije toga pomoći da se okupam.”

“Naravno gospođo odmah ću pripremiti kupatilo.”

“Hvala ti. I još nešto Ajše.”

“Recite gospođo”

“Ja sam Lejla Ajše, molim te od sad me tako i zovi.”

Blago je klimnula glavom i izašla iz prostorije. Ubrzo se vrtila sa još par žena koje su nosile kante pune vode i prenosile ih preko moje sobe u kupatilo koje je bilo u sklopu ove sobe. Ostavljale su vodu i odlazile po peškire a kada su sve to završile upitale su me treba li mi pomoć, odbila sam te su one izašle ostavljajući samo Ajše i još jednu stariju ženu iza sebe koja je stajala kraj vrata i gledala u pod.

“Spremila sam vam vodu, hoćemo li preći u hamam(kupatilo).” - Upitala me Ajše.

Pružila mi je ruku kako bi mi pomogla ustati iz kreveta što sam i učinila i krenula sa njom prema hamamu dok je druga žena počela da posprema krevet čim sam ustala sa njega. Moji obrazi su se naglo zacrvenili jer sam tek tada shvatila da sam još uvijek u izguzvanoj bijeloj spavaćici i da je i ona kao i posteljina umrljana mojom krvlju. Još jednom sam se zahvalila Bogu što Murata nije bilo da me vidi u takvom stanju, mada je on kriv za sve to. Kada sam ostala sama sa Ajše iskoristila sam priliku da je upitam za njega.

“Ajše mogu li nešto da te pitam?”

“Naravno gospo.. Lejla.”

“Ajše gdje je Murat?”

“Gospodin Murat je još uvijek na poslu, izgleda da su izbili neki veliki problemi na gradilištu pa je morao hitno da ode i još se nije vratio.”

Hvala Bogu na tim problemima, šta bi uradila da sam se jutros probudila pored njega. Što se mene tiče ne mora se nikako ni vraćat!