Sjedim na krevetu dok se Murat oblači ispred mene i glasno se smije mojim po njemu dječjim postupcima. Kad sam ušla u sobu natjerao me da sjednem, a zatim se bez imalo srama skinuo gol ispred mene. Zapravo već je bio go samo je ovoga puta otvorio peškir i nastavio normalno da se oblači polako i bez pritiska što ga gleda ženske osobe. Njemu nije smetalo, a ja sam ostala u šoku kad sam ga vidjela takvog i brže bolje sam pokrila oči i lice rukama od stida na što se on počeo glasno smijati. Meni nije bilo smiješno, drhtala sam kao list na vjetru i gorila u isto vrijeme imajući još uvijek njegovo mokro tijelo pred očima uprkos tome što ga više nisam gledala. Mislim da ću zauvijek kad zatvorim oči da vidim njegovo nago tijelo pred sobom.

Se druge strane vidjevši ga takvog podsjetilo me na našu prvu bračnu noć koju sam se trudila zaboraviti, ali bezuspješno. Uprkos silnom kupanju i trljanju kože još uvijek sam osjećala njegove ruke po cijelom tijelu gdje god me dirao, osjećala sam njegove poljupce na koži i čula njegov duboki glas na svome uhu: "Sad si moja, napokon si samo moja Lejla." - Ponavljao bi.

Koliko god se trudila da zaboravim tu noć nisam uspjela, nastavila sam da je preživljavam iznova i iznova, bojala sam se da i sad ne uradi isto to. Bojala sam se sa razlogom jer i dalje sam mogla osjetiti jačinu njegovog stiska na svojoj ruci, mogla sam osjetiti težinu njegovog tijela na meni i lakoću sa kojom mi je raširio noge uprskos mom opiranju. Znala sam da ukoliko poželi, može to da uradi opet i da ja ne mogu da uradim ništa povodom toga, bespomoćna sam i potpuno u njegovoj milosti. Vrele suze su mi potekle licem i tijelo mi je jače zadrhtalo kad sam osjetila njegove ruke na svojim ramenima. Nisam podigla glavu, nisam sklonila ruke sa lica samo sam se ukočila iščekujući njegov sljedeći potez.

"Lejla ne ponašaj se kao dijete, podigni glavu." - Kroz smijeh je govorio Murat i glas mu je zaista imao potpuno drugačiju boju kad se smijao.

"Lejla je li ti to plačeš dušo?" - Ponovno me upitao, ali ni ovoga puta nije dobio odgovora pa je nastavio.

"Ne plači, molim te. Lejla zaboga pogledaj me. Plašiš me!"

Uhvatio me za ruke i sklonio ih sa lica, a potom mi nježno maknuo kosu i privukao me sebi u zagrljaj.

"Zašto plačeš ljepotice. Jesam li te uplašio? Pa nisam uradio ništa loše, na mome tijelu nema ništa što već prije nisi vidjela prije neku noć, sjećaš se."

Ooo itekako sam se sjećala te noći gospodine Murat, iako se svim silama trudim da je zaboravim ne uspjeva mi. I dalje je se sjećam i bojim se da ću je se sjećati dok god sam živa.

Sva sreća da je obukao košulju prije nego me zagrlio inače bi bila pripijena na njegove gole grudi i to bi sve ovo činilo još gorim i neugodnijim po mene. Kroz košulju se probijala toplina njegovog tijela i mogla sam da je osjetim na obrazu dok su mi se nosnice punile mirisom svježe okupanog muškarca. Taj zagrljaj me u isto vrijeme tješio i uzbuđivao na neki neobičan način. Od njegove topline obrazi su mi se srušili i prestajala sam da plačem opijena njegovim jakim mirisom. Bilo je jako čudno, ne mogu vam to objasniti. Osjećala sam se kao da pripadam tu, baš tu u njegovom naručju.

Kad sam se smirila i prestala da plačem odmaknuo se od mene i nježno mi podigao glavu te se zagledao se u moje oči, crvene i natekle od silnog plakanja ovih dana.

"Jako si lijepa kad plačeš, ali ja i dalje ne volim da vidim suze na tvojim obrazima. Zašto plačeš Lejla? "- Ništa nisam rekla, ignorisala sam njegova pitanja nadajući se da će prestati da ih postavlja, ali to se nije desio jer Murat je bio jako uporan.

Moje srce je kucalo ubrzano u njegov blizini, a njegov sljedeći postupak je još više pogoršao situaciju i natjerao moje jedno srce da poskoči.

Neko vrijeme je samo šutio gledajući naizmjenično moje oči i moje usne, a zatim se nagnuo prema meni i svojim usnama okrznuo moje mokre obraze brišući tragove suza sa njih. Drhtala sam sve više i više dok je moje srce kucalo tako jako da sam pomislila da ga i on može čuti. Spojio je svoje meke usne sa mojim dok me njegova brada golicala. Zbunjena njegovim poljupcima naglo sam se povukla odmičući se od njega što sam više mogla dok su se moje oči ponovno punile suzama, a moje disanje je postajalo sve pliće i imala sam osjećaj da se gušim od straha.

"Lejla pa ti se mene plašiš!"- Uzviknuo je začuđeno i pustio me iz svog zagrljaja i dalje ne skidajući pogleda sa moga lica.

"Pobogu zašto, je li zbog onoga od neku noć?"- Približio mi se, a ja sam skočila sa kreveta.

"Nemoj da bježiš Lejla. Pričaj sa mnom, molim te. Jesam li te povrijedio tu noć? Jesam li bio puno grub?" - Ustao je, a ja sam refleksno krenula korak unatrag iako je posljednja stvar koju sam sad željela bila ta da on shvati koliko me zapravo plaši svojim blizinom.

"Bože šta sam to uradio, sigurno me sad mrziš zbog toga. Reci mi Lejla, galami, vrišti samo reci nešto nemoj da šutiš. Molim te, pričaj sa mnom."- I dalje sam samo gledala u njega i čudila se. Na njemu se vidjelo da se kajao zbog one noći, njegove oči su bile tužne, glas hrapav a lice obješeno. Gledao me je iščekujući moj odgovor, a ja nisam znala šta da mu kažem. Kroz glavu mi je prolazila Nana i njene riječi, sjećala sam se svega što je govorila o njemu ali i dalje su slike od prve bračne noći u mojoj glavi blokirale sve njegove dobre osobine.

"Lejla dušo mi smo u braku i sasvim je normalno da od tebe očekujem da mi se predaš prve bračne noći i da postaneš moja žena. Nema ništa čudno ni loše u tome i da, znam da sam možda bio malo pre grub i nasilan prema tebi te noći ali nisam mogao da se kontrolišem. A i kako si očekivala od mene da budem miran kad si nosila onu provokativnu spavaćicu i šepurila se u njoj pred mojim očima. Ja..ja nisam mogao da se suzdržim, žao mi je što sam te povrijedio."

"Provokativnoj spavaćici???"- Konačno sam progovorila dirnuta njegovim izgovorima.

"Da spavaćica koju si nosila tu noć izludila bi svakog muskarca, otkrivala je sve na tebi, apsolutno sve nisam se morao ni naprezati da jasnije vidim jer si mi ti sve davala na izvolte." - Njegove riječi su me pogodile kao grom iz vedra neba i sjetila sam se svog odraza u ogledalu toga jutra, tek tada sam shvatila kako sam zapravo izgledala tu noć. Sjetila sam se svakog svog pokreta i njegovih čudnih pogleda koje tad nisam mogla razumjeti. Sada je sve postalo jasnije i shvatila sam koja sam glupača ispala. On je bio u pravu, stvarno sam mu se nudila. Bože dragi kako sam se samo prsila pred njim, izbacivala kukove i širila noge kao kakava bludnica, ponizila sam se. Ja..jaa.. Bože, ne vjerujem!!- Pokrila sam lice rukama, pocrvenjela od stida i poželjela da nestanem.

"Murate jaa.."

"Znam Lejla, nisi znala da je spavaćica providna."

"Ne! Znam da zvuči glupo, ali stvarno nisam primjetila. Kada sam došla u vašu kuću glava kućopaziteljka me malo provela kroz kuću i uvela me u ovu sobu. Rekla je da je soba sad moja i pošto je već bilo jako kasno mislila sam da ti nećeš doći pa sam se raskomotila u sobi. Obukla sam svoju spavaćicu i gledala kroz prozor kad je ušla moja majka sa vašom tetkom i rekle mi da obučem spavaćicu koju su mi donijele. Bila sam potresena zbog svega što se izdešavalo zadnjih dana i nisam je ni pogledala a navukla sam je na sebe. One su otišle i ništa mi nisu rekle osim da mi lijepo stoji i da je nosim svako veče. Ja ... stvarno nisam znala i sad me je sramota zbog vas..."

"O molim te nemoj da ti bude neugodno zbog mene jer ja sam uživao u pogledu na tvoje tijelo. I znam da ovo zvuči loše ali Lejla sjeti se da smo mi muž i žena i ja imam potpuno pravo na tebe i svaki dio tvoga tijela. Nemoj da plačeš, podigni glavu i pogledaj me." - Podigla sam glavu i pogledala ga.

"Zar nemam pravo na svoju ženu?Ako ja nemam ko onda ima?"

"Imaš, ali.."

"Šta ali?"

"Ali mi se ne poznajemo dobro, mi.."

"Dušo imamo čitav život pred sobom da se upoznajemo, a i ja te poznajem dovoljno da sam te prihvatio za svoju ženu i da sam te oženio. Poznajem te dovoljno da sam te odabrao za svoju partnericu kroz život.."

"Ali.."

"Znam, znam! Znam da smo možda malo prenaglili sa svim ovim i da se sve ovo desilo jako brzo, teško ti je da se uklopiš i sve je ovo još uvijek novo za tebe. Ali polako dat ću ti vremena da se uklopiš sa svim i da me upoznaš, a onda ćemo nadam se uživati u životu kao srećan par. I nemoj više da me se plašiš jer te neću dotaknuti dok ne vidim da i ti to želiš, nemaš razloga da me se plašiš Lejla."

E pa mogao bi se načekati, dragi moj...

Pomislim u sebi i oborim glavu da sakrijem smiješak koji mi zaigra u kutu usana.

Počela sam se opuštati sa Muratom, njegovo društvo mi prija i jako je nježan prema meni. To lice, taj pogled plaše me ali ih i dalje želim. Želim da budu tu kraj mene jer možda se jedan dio mene plaši Murata, ali drugi dio osjeća sigurnost u njegovoj blizini. To je osjećaj koji se ne može lako opisati, to morate doživjeti da bi razumjeli. Zamislite da se plašite nekoga zbog onoga što bi vam mogao uraditi protiv vaše volje samo ako zaželi. Ali u isto vrijeme osjećate kako je taj isti čovjek vaš zaštitnik i koji je spreman da vas štiti od svega i svačega osim od samoga sebe.

Jedan dio mene želi da se prepusti u Muratovom zagrljaju i da zauvijek ostane tu sa njim, sretna i zaštićena od svega sa čovjekom kojem pripada i dušom i tijelom i koji pripada njoj na svaki mogući način. Dok drugi dio želi da pobjegne od njega i od svoga života u kojem je niko ne razumije i niko ne brine o njoj. Jedan dio mene sanja da se vrati Ahmedu i živi život kakav je oduvijek sanjala sa čovjekom kojeg je nazivala svojim, a zapravo nikad nije bio njen niti je ona bila njegova.
Kao da se u meni vodila velika bitka između Murata i Ahmeda jer svaka moja polovina je imala svoju priču i svaka je vukla na svoju stranu. Ne znam za sigurno, ali nadam se da mi se samo učinilo da Murat pobjeđuje, nadam se da se varam i da to nije stvarnost.

Bože zašto me ovaj muskarac tjera da se osjećam ovako?
Tebala bi da ga prezirem zbog svega što mi je uradio i svega što mi se desilo zbog njega...ili možda ipak ne bi.

Nije on kriv za propast moje porodice, on je samo pokušao da pomogne kako je mogao.
Nije on kriv za moj odnos sa Ahmedom i za naš kraj, mi sami smo odgovorni za to i sad snosimo posljedice naših greški.
Nije on kriv što je očekivao od mene da mu budem žana, a ja to nisam mogla.

Nije on kriv ali ga ja i dalje krivim...

Ko je kriv? Možda sam ipak ja kriva...

___________________________
Evo ga konačno nastavak, znam da nije nešto i da je pun greški pa mi oprostite zbog toga. Pisala sam ga na brzinu jer sam obećala da ću ga danas napisat pa sam ga morala pisat sad iako sam bila zauzeta cijeli dan i jako sam umorna.

Nadam se da vam se svidio.
Hvala na čitanju 💕
I love you! 💋
Dream_Nela