Lejla

"Ali gospođo morate da jedete."

"Rekla sam da ne želim."

"Ali gotovo da ništa niste jeli već pet dana."

"Nisam gladna."

"Razboljet ćete se i onda će gospodin Murat kriviti nas."

Ohh ne brini se, tog nije briga za mene. Možda bi te čak unaprijedio kad bi umrla. -Pomislim u sebi, no ne kažem ništa.

"Gospođo molim vas."

"Kad dolazi Ajše? Gdje je ta djevojka do sad?"

"Ajše se danas vraća, tako sam čula ali to još nije sigurno."

"Možeš li joj reći da dođe do mene čim dođe."

"Naravno gospođo."

"Hvala. Sad možeš ići."

"Ali vaše jelo.."

"Kad budem gladna tražit ću, možeš ići Marija."

"Dobro, odmorite se."

Kaže i izađe iz sobe, a ja se ponovno vratim svom usamljenom krevetu. Više ne miriše na Murata, taj miris je odavno izblijedio, kao i ja iz njegovih sjećanja.

Murat me već skoro mjesec dana nije ni pogledao kako treba, promijenio se prema meni bez da sam znala razlog za to. Ne priča sa mnom, ne dolazi noću u moj krevet, ne znam čak ni gdje spava. Nekoliko puta sam noću otišla u njegovu sobu kako bi se dodatno ponizila, ali njega nije bilo tamo.

Od kako su poslovi na ranču krenuli naopako i naš odnos se promijenio drastično. Nisam dobila objašnjenje zašto se tako ponašao.

Jedno jutro se probudim sretna čitajući njegovu ljubavnu poruku punu obećanja za nas i našu budućnost. Već sljedeći dan i mnoge dane nakon tog taj čovjek me ni ne prepoznaje. Ponaša se kao da se među nama ništa nije dogodilo.

Na početku sam se maksimalno trudila, stalo ga salijetala ne bi li dobila neki odgovor, neko objašnjenje, barem samo jednu riječ. Ali dobila bi samo pogled pun prezira i mržnje. Nekad bi mi se učinilo da i njega boli koliko i mene i da pati i da je tužan. Ali samo ponekad. Brzo bi taj pogled zasjenio, a potom bi se okrenuo i otišao od mene ne osvrćući se na moje suze.

Pokušavala sam, pokušavala i ništa se nije desilo. Danima ni jedna najmanja riječ napretka pa sam napokon prestala i odustala od pustog pokušavanja. Čekala sam ga da shvati kako pravi grešku koja nas može koštati naše sreće koju je obećavao istog jutra kad se sve promijenilo.

Sjedim i ne izlazim iz sobe danima, samo kad moram. Da stvar bude gora Ajše je otišla u pomoć svojoj rođaki koja se porodila, kako bi joj pomogla sa bebom.

Ajše je bila puno više od moje pomoćnice, od kako sam došla u vilu Montegregorevih ona je bila moja jedina prijateljica. Osoba kojoj sam se mogla povjeriti i osoba koja je uvijek bila tu kraj mene.

Ajše je bila moj pokretač i nekako sam se bila baš navikla na nju, a i ona na mene.

Bila je gotovo jednako tužna kao i ja zbog sve ove situacije sa Muratom. Iako je uvijek bila na Muratovoj strani nisam joj zamjerila. On je za nju bio nepogrešivi heroj, muškarac nad muškarcima.

Nikad mi to nije bilo jasno, ali svi do jednog, muškarci i žene pogotovo na ovom ranču su obožavali Murata. Ja sam u šali voljela reći kako su svi oni zaljubljeni u njega, a da toga nisu ni svjesni. Na kraju sam se i sama zaljubila u tog savršenog čovjeka. Ima nešto u njemu, nešto neobjašnjivo..

Murat jeste bespogovorno bio najbolji gazda na svijetu, trudio se oko svakog pa i najnižeg njegovog radnika. Sve što im je trebalo mogli su naći kod njega i uvijek je bio spreman priteći svojim radnicima u pomoć pa bio to privatni ili poslovni problem. Žrtvovao bi sebe da pomogne svima i oni su to poštovanje znali vratiti deseterostruko.

Kucanje na vratima, nisam se odazivala. Nije me zanimalo ko me traži, znala sam da me ne traži onaj kojeg čekam. Kucanje se ponovi, čujem otvaranje vrata, ali se ni ne okrećem.

"Niste me poželjeli?" -Dobro poznati glas upita.

"Ajšee!" -Skočim i požurim zagrliti je, uzvrati zagrljaj.

"Gospođo.."

"Pa dobro gdje si ti do sad djevojko. Rekla si samo jednu sedmicu, a ostala si gotov tri."

"Ja se izvinjavam gospođo, ali mojoj rodici nikako nije bilo dobro. Težak porod a i beba se rodila prijevremeno. Tako da sam se morala brinuti za oboje. Znate da je njena majka bolesna, ja sam im jedini rod. Nemaju nikog osim mene"

"Znam. Reci mi kako su majka i beba."

"Odlično su sad, mashAllah. U početku smo se bojali za bebu, ali Božijom voljom dijete je jaknulo brzo. Još malo pa će propuzati ako Bog da."

"Inshallah da hoće. Drago mi je da su dobro, a gdje je muž te tvoje rodice."

"Ne pitajte gospođo lopuža kao lopuža, luta, pije, provodi se. A žene i dijete besmpomočni kući."

"O Bože, pa ko će brinuti za to dijete."

"Ona i majka joj, kao i do sad. Ona se jako mlada udala i eto jadnica nije imala sreće u ljubavi nikako. Muž joj je sve osim normalnog muža, ali eto imaju kuću, krov nad glavom pa ga trpi."

"Baš mi je žao, čula sam da žive teško."

"Preteško, a ja sam vas htjela pitat.." -Oklijevala je.

"Pitaj."

"Pa da vidite da zamolite gospodina Murata ili stariju gospođu da je zaposle."

"Hoću naravno. Ne brini se."

"Hvala Vam gospođo, da znate ona je jako vrijedna nećete se pokajat."

"Ako je i malo na tebe dobra je."

"Laskate mi gospođo." -Stidno reče.

"Poželjela sam te, znaš li to."

"I ja sam Vas gospođo stalno sam pričala o vama. Čak smo i djevojčici dali ime po vama."

"Stvarno?"

"Daa. Ja sam stalo pričala o vama, a oni se nisu mogli dogovoriti oko imena. Ime Lejla im se svidjelo, tako su i prihvatili."

"Polaskana sam." -Nasmiješila sam se.

"Inshallah da mala bude lijepa poput vas." -Ajše se zakikotala.

"Samo da bude zdrava i sretna, meni ljepota ništa dobro nije donijela."

"Kako nije a gospodin Murat?"

"Ajsee!!" -Pozvala sam je ozbiljnim glaso i obje smo se zasmijale.

"Niste se pomirili sa gospodinom Muratom?"

"Nisam i ne znam dali ću."

"Šta to znači?"

"Ništa, ne brini se."

"Nemojte biti tužni, naš gospodin Murat je jako dobar, kao i Vi. Vidjet ćete da će ga ljutnja brzo proći."

"Ma daa, vaš najbolji gospodin Murat." -Otpuhnem i ljutito se vratim do kreveta.

"Nemojte tako on jeste najbolji. Pustite ga da se ispuše malo, brzo će se on vama vratiti."

"Dobro, a od čega da se ispuše? Ne razumijem, nisam ništa uradila."

"Možda ga posao brine."

"Ali zašto bi bio ljut na mene zbog posla, nisam ja kriva što se pojavio taj novi kupac i poremetio sav red koji je vladao do sad."

"Znam gospođo, ni ja to ne razumijem, ali strpite se još malo."

"Koliko malo Ajse. Nisam sigurna koliko mogu izdržati više. Ne osjećam se dobro."

"Osaburite, vidjet ćete da ce sve brzo doći na svoje mjesto."

"Bitno da si se ti meni vratila." -Zagrlila sam je. -"Da znaš da sam poželjela one naše šetnje račem."

"Da znate gospođo da sam i ja. Hoćete li da danas idemo u obilazak ranča?"

"Može. Da idemo odmah?"

"Dajte da vam sredim kosu, pa idemo."

Ajše mi je podigla kosu i pomogla mi obući bordo haljinu koja savršeno ocrtava liniju moga tijela.

"Prekrasni ste."

"Hvala ti Ajše." -Kažem i zagrlim je sestrinski. Zbog ove djevojke sam danas vesela i nasmijana, po prvi put u zadnjih mjesec dana.

Izađemo u hodnik i ugledamo Murata kako nam se približava.

Odmjerava me od glave do pete, a ja se u sebi ponosno smješkam jer znam da izgledam neodoljivo i znam da mu se ovo sviđa. Priznao to on ili ne, vidi mu na pogledu.
Do sad bi uvijek samo prošao pored mene potpuno nezainteresovan, ali ovoga puta je zastao.

Zastanemo i mi, Ajše ga kratko pozdravi i odalji se od nas.

Gledam u njegove smeđe oči, ovoga puta bol u njima je jasnija.

Patiš Murate, patiš barem upola koliko ja patim. To je sigurno, samo mi još nije jasno zašto nam sve ovo radiš?

"Gdje je to gospođa krenula tako sređena?"

"Od kad to Vas zanima gospodine Murat?"

"Pitao sam te nešto Lejla!?" -Namrštio se.

"I ja sam Vas pitala mnogo toga, ali mi niste odgovorili ni na jedno jedino pitanje."

"Pitat ću te još jednom, gdje ste to krenule?" -Upitao me ljutito pokušavajući skrenuti pogled sa mog dekoltea.

Obožavam ovu haljinu!!

"U šetnju."

"Gdje?"

"Po ranču."

"U podne?" -Sumnjičavo me pogledao.

"Da Murat! Kakve to veze ima?" -Nije mi bilo jasno zašto je to velika stvar, znala sam da mu smeta moja haljina i to što sam se sredila pa idem na ranč među masu muških željnih pogleda.

"U toj haljini?"

"DA!"

Odgovorila sam odvratno i krenula proći kraj njega jer nisam dugo mogla ostati u njegovoj blizini. Njegova ruka na mom laktu me zaustavila te me privukao bliže sebi gledajući me pravo u oči.

"Zašto ne jedeš Lejla?"

Očekivao je odgovor, ali od jednog takvog pogleda zaboravila sam da dišem, a kamoli da pričam.

"Marija mi kaže da skoro ništa nisi jela već par dana. Zašto Lejla?" -Nastavio je.

"Ne pravi se kao da se brineš za mene?" -Odgovorim trudeći se skrenuti pogled, sa tih prelijepih okica.

"Želiš li da se razboliš?"

"I da želim to nije Vaša briga gospodine Murat!" -Procjedim kroz zube i vidim da je već crven od bijesa.

"Upravu si! Nije me briga, ali ne želim da mi tvoj otac kaže kako se nedovoljno brinem o tebi."

"Misliš tvoja posluga se nedovoljno brine o meni, da se tebe pita mogla bi da umrem u toj sobi ne bi ni primjetio."

Tuga u njegovim očima bola je moje srce kao mač. Boljelo me to što se tako ponašao prema meni i što mu moram uzvratiti istom mjerom.

Pogled mu je lutao sa mojih očiju na moj dekolte, na moj vrat, usne pa se ponovo vraćao mojim očima.

Sjaj u njegovom pogledu posjetio me na starog Murata u čijem sam se naručju topila. Slobodnu ruku stavio je a moj struk te koraknuto naprije pritiskajući me uz zid.

"Nisam li ti rekao da paziš na ton kad pričaš sa mnom i na oblačenje van ove kuće!?"

Pitao me hrapavim glasom dok se njegovo tijelo sve više približavalo mom, a njegov pogled fiksirao moj. I prije nego sam se snašla bio mi je toliko blizu da sam osjećala njegov dah na svome licu. Usnama je nježno okrznuo moj obraz i već sam mogla osjetiti val vrućine koji je punio moje tijelo.

"Murat.." -Pozvale su ga moje usne koje su vapile za njegovim tik prije nego su se spojile u strasni poljubac.

Izgubila sam se u strasnm poljubcu i u potpunosti se prepustila njegovim rukama koje su lutale po mom tijelu, stiskajući me uz sebe kao da im život ovisi od toga.

Začuli su se koraci na hodniku, ali mene nije bilo briga, nisam se željela odmaknuti od njega ma ko to bio. No Murat se munjevitom brzinom odmaknuo od mene, a ja sam ostala i dalje sa rukama u zraku i praznom željom u stomaku.

Gledala sam u njega bolno i molila Boga da ga vrati u moje naručje.

"Gospodine Murat donijela sam jelo za gospođu Lejlu kako ste i naredili."

"Hvala Marija, odnesite to u Lejlinu sobu."

"Rekla sam danas da ne želim da jedem i da ću zvati ako budem željela. Zašto ste mi onda opet donijeli hranu." -Okrenula sam se prema Mariji j upitala je ignorišući Muratovo naređenje.

Žena je samo spustila glavu, a Murat me presjekao pogledom.

"Odnesite to u sobu Marija." -Ponovio je.

Sačekala sam da uđe u sobu, a zatim mu ponovila. -"Ne želim da jedem."

"Lejla bolje ti je da se ne raspravljaš sa mnom." -Ljutito je prelazio rukom kroz gustu razbarušenu kosu koju sam maločas mrsila. Radio je to uvijek kad je bio baš bijesan.

Nasmijala sam se. Još uvijek ti je stalo do mene. Priznaj!!

"Ne želim." -Odgovorim.

"Jest ćeš!!" -Povisio je ton, a Marija koja je u tom trenutku izlazila iz moje sobe se lecula.

Brzo je prošla pored nas i nestala na kraju hodnika.

"Necuu!"

"Lejla jel ti cilj da me razbjesniš?"

Opet mi se približavao,a ja sam uživala u toj blizini.

"Nije." -Rekla sam, a ono što sam stvarno mislila bilo je "Pa naravno da jeste.."

"Onda ćeš prestati da mi odgovaraš na svaku i jest ćeš kad sam ti tako rekao."

"Nisam ti ja jedan od tvojih uposlenika na ranču pa da moram da te slušam."

"Nisi. Ti si mi ŽENA! I da slušat ćeš me kad ti nešto kažem."

Voljela sam čuti tu riječ iz njegovih usta, ženaa.
Naravno da sam ti žena ljubavi, a muškarcu je mjesto pored svoje žene.
Nasmijala sam se u sebi.

"O sad si se sjetio da sam ti žena."

"Nikad to nisam ni zaboravio." -Izgovorio je tiho i dalje pokušavajući ne zuriti u moj dekolte.

"Promjeni tu haljinu."

"Zašto?"

"Zato što sam ja tako rekao."

"Ne želim."

"Moraš li jebeno uvijek da mi se protiviš. Ta usta ću ti.." -Opet je bio bijesan, a ja sam šutila jer sad sam se bojala da ne pretjeram. Nisam ga željela izludit.

U tom momentu na hodniku se pojavila jedna od pomoćnica starije gospođe.

"Gospodine Murat, Omer je poslao radnika da Vas pozvao u straznju pomoćnu zgradu."

"Reci mu da dolazim."

"Da, gospodine."

Okrenula se i otišla, a Murat je vratio pogled na mene.

"Vrati se u sobu, promjeni tu haljinu i jedi."

"Znaš da se ne treba vraćati kad kreneš negdje. To donosi nesreću." -Nasmija sam se dajući mu do znanja da ga neću poslušat.

"Lejla!! Pripazi na svoje ponašanje inače ćemo ozbiljno morat razgovarati o ovome." -Namrštio se na mene..

Bit će ti potrebno puno više od tog pogleda i ozbiljnog tona da me zaplašiš Murat. Puno više od toga! Izluđivat ću te dok ne popustis i kazniš me poljupcima...jer znam da hoćeš..

Kažem u sebi dok ga posmatram kako odlazi. Tako je savršen.. Njegov korak, ni preduga ni prekratka, ta ramena i ta snažna leđa koja tako lijepo popunjavaju njegovu šarenu košulju.

Ubrzo nakon toga pronašla sam Ajše u kuhinji te smo se zajedno uputila u šetnju kroz ranč.

Dan je bio sunčan i lijep. Na dvorištu nije bilo puno radnika što je bilo čudno za ovo doba dana. Hodale smo kroz maleni parkić iza vile i uživale u mirisu prelijepih ruža.

Ajse je otkinula jednu ružu, očistila je od trnja i dodala mi je.

"Kažu mi da slabo jedete ovih dana?"

"Zaboga Ajše nemoj i ti."

"Gospođo ne smijete tako. Jako ste blijedi u licu, plašim se da se ne razbolite."

"Ama šta vam je svima neću se razboljeti, samo nisam gladna."

"Bez obzira što niste gladni morate jesti. Svi u kući pričaju da se izgladnjujete danima. Morate jesti!"

"Dobro.Dobro.. kad se vratimo iz šetnje zajedno ćemo jesti, jel može."

"Odlično." -Nasmijala se dječjim osmijehom.

Stvarno sam voljela tu djevojku.

"Želite li još ruža?" -Klimnula sam glavom, a Ajše se obratila vrtlaru koji je radio nešto pored nas. -"Salih možeš li ubrati buket ruža za gospođu?"

"Naravno, odmah gospođo."

Stariji ljubazni čovjek se podigao sa zemlje i odmah krenuo sa branjem i čišćenjem ruža.

Dok je probirao najljepše ruže iz vrata primjetila sam dva konjanika koja su se približavala prvoj zgradi do vile.

Ne znam zašto, ali nešto me privuklo da ih posmatram od trenutka kad su ušli u stražnje dvorište.
Konjanici su kaskali do zgrade, sišli sa konja i počeli privezivati konje. Činilo se da su u nekoj žurbi, potom su se okrenuli i krenuli u našem pravcu.

"Ko je to Ajše?"

"Ne znam gospođo."

"To je predstavnik novog partnera sa kojim je gospodin Murat morao poslovati, kako nam mnogo poslova od ove godine ne bi propalo gospođo." -Obratio mi se vrtlar Salih.

Sa svakim korakom figura tog muškarca mi je bila sve jasnija i jasnija.

Ne, nee.. to nije moguće.
Ovo sunce je prejako, samo mi se pričinjava.
Taj hod i ta ramena su mi bila i više nego poznata, ali to nije bilo to. Nije moguće!!

"Gospođo Lejla jeste li dobro? Izgledate kao da ste vidjeli duha, poznajete li te ljude." -Upitala me Ajše.

"Predstavnik novog ulagača koji je sad partner sa Muratom kažete..? -Upitno pogledam Saliha ignorišući Ajše i njeno pitanje.

"Da gospođo, predstavnik stranog partnera ali naš je zemljak. Ahmed Sahin."

Njegovo ime je odzvanjalo u mojoj glavi dok sam ga posmatrala kako korača prema vili, skida šešir i zlobno mi se osmjehuje.

Poznala bi tu kosu i te plave oči među hiljadama.
Proklet da si!! Šta želiš od mene više!

Osjetim hladani mučni znojn kako mi klizi niz lice. Ponestaje mi zraka u plućima i osjećam se kao da više nikad neću udahnut. Vid mi se muti, a moje noge postaju teže od olova. 
Pokušam udahnuti, no već je kasno.

Osjećam kako gubim tlo pod nogama, čujem Ajšin vrisak i tup udaram.

Mislim da sam pala na pod, no ne osjećam to. 

Ne osjećam ništa, a sve me boli.

A zatim mrak..

_____________________

Evo ga konačano ponovni susret između Lejle i Ahmeda!!
Kako li će nam Murat reagirat kad čuje da mu je žena izgubila svijest od samo jesnog pogleda na bivšeg ljubavnika?? 🙄🤔🤔
Hmm sad će malo teži period za Lejlu.. ha yaa dosta su se i njih dvojica mučili. 😅😅
Pišite mi Vaša misljenja, nastavak sam pisala na brzinu (kao i uvijek) pa zanemarite greškice.
Lijep pozdrav! 🌹🌹

Dream_Nela ❤❤