Osjetim Muratov miris oko sebe i okrećem se te ga ugledam sa širokim osmijehom na licu i poznatim sjajem u očima. Sretan je i ja sam pa mu uzvraćam toplim osmijehom zaista sretna što ga vidim. Krenem mu u zagrljaj i on me prihvati snažno me pribijajući uz sebe. Osjetim toplinu i sigurnost njegovog zagrljaja, a zatim dobro poznati glas kako me doziva i odjednom nestaje osmijeha sa moga lica. Okrenem se i ugledam Ahmeda kako me doziva i govori:

"Lejla, Lejla kako si samo mogla.. Lejla.. Lejla..."

"Lejla , gospođo Lejla probudite se."

Otvram oči i ugledam Ajše kako se naginje iznad mene. Pogledam oko sebe i shvatim da je sve to bio samo san i da se nalazim u svojoj sobi iako na pogrešnoj strani kreveta i sa Muratovim jastukom u zagrljaju.

"Ajša!"

"Gospođo Lejla jako mi je žao što vas budim, međutim starija gospođa me poslala da vas obavjestim da je došao krojač i da ako želite možete da siđete i naručite sebi neke haljine po vašoj želji."

"Ne Ajše, zahvali joj se u moje ime i reci da mi za sad ne treba ništa."

"Kako vi kažete gospođo."

"Lejla, Ajše. Ja sam Lejla."

"Da, izvinjavam se."- Kaže stidljivo i nasmiješi se iako će opet da nastavi da me zove gospođo.

"Ajše koliko to ima sati, uspavala sam se izgleda."

"Podne je gos..Lejla."

"Zar već!"

"Da."

"Hmm dobro, gladna sam i jede mi se nešto slatko Ajše."

"Da vam donesem doručak, ima i kolača."

"Uhh to bi bilo super,hvala ti."

"Odmah."- Klimnula je i izašla iz sobe.

Murat sinoć nije došao u sobu, pitala sam se gdje je. Sinoć sam nesvjesno završila na njegovoj strani kreveta sa njegovim jastukom u rukama. To bi možda moglo objasniti san jer njegov jak miris na jastuku se još osjećao i mirisao je tako svježe kao da je Murat baš tu večer spavao na njemu. Tako lijep i opustajući miris muškaraca, tako savršen da je teško vjerovati u takvo nešto. I znoj tog čovjeka miriše savršeno..

Ajše se ubrzo vratila sa tacnom punom hrane i ovoga puta sam pojela sve, baš sve što je donijela.

"Ajše"

"Da!"

"Znaš li slučajno gdje je Murat? Da li si ga vidjela danas?"

"Vidjela sam jutros gospodina Murata, sigurno je negdje tu na ranču."

"Hmm dobro, a znaš li gdje je bio sinoć?"

"Sinoć kasno gospodin je izašao, ne znam gdje ni kada se vratio, ali jutros je bio u svojoj sobi. Tu sam ga vidjela i mislim da je još uvijek tu negdje na ranču."

"Dobro Ajše."- Pitam se gdje je išao tako kasno sinoć?

"Danas je jako lijep dan i nema nešto puno obaveza u vili pa ako želite danas možemo ići u onu šetnju što sam vam obećala. Pa da vam pokažem ovaj lijepi ranč i šta sve lijepo na njemu ima."

"Može, odlično Ajše. Danima ne izlazim iz ove kuće, šetnja bi mi dobro došla. Hvala ti."

"Nema na čemu. Završite sa jelom pa ću vam pomoći da se obučete."

Danas sam odlučila obući svoju rozu haljinu koju sam prošle godine dobila od majke i koja je savršeno izražavala sve moje ženske obline. Kosu sam uvila i podigla te napudrala lice pa tek onda krenula da izađem napolje. Na Ajšino pitanje zašto sam se toliko sređivala radi obične šetnje po ranču slagala sam da mi je danas dan za sređivanje i da uvijek volim da izgledam lijepo. Dok sam se u sebi potajno nadala da ću vani sresti Murata i da ću sijati kad me ugleda.

Vila Montegregorovih nalazila se van grada i bila u centru glavhih zgrada na ranču. Ispred vile nalazio se mali park sa fontanom i raznim mirisnim šarenim cvijećem, malo je reći da je izgledao veličanstveno. Ispred parka bio je put za vilu koji se prostirao sredinom hektara i hektara zemlje Montegregorijevih koja je bila samo dio njihove imovine. Inače porodica Montegregorijevih je najjača zemljovlasnička porodica na daleko i kao takva ujedno i jedna od najimućnijih. Bezbroj puta sam čula oca kako govori o njihovoj imovini i bilo je nemoguće nabrojati šta su sve posjedovali i čime su sve upravljali.

Kroz livade ispred vile probijao se put ograničen visokim drvećem, a oko njega prostirao se veliki bogati voćnjak sa raznim voćem. Između voćki radnici su se šetali skupljajući ukusne plodove u svoje korpe.

Iza ogromne vile Montegregorovih bio je posve drugi svijet koji je imao svoju čar i meni se posebno svideo.

U vili je postojao i stražnji ulaz koji je bio za poslugu i određene radike koji su nekim poslom dolazili u vilu. I na stražnjoj strani kao i napirjed nalazio se manji parkić popločan i pun ruže raznih boja. Od Ajše sam saznala da je taj parkić nekada bio omiljeno mjesto Muratove majke i da se o njemu vodi posebna briga od kako njegove majke više nema.

Iza vile se također nalazio kompleks malih kućica koje su bile domovi brojim Muratovim radnicima i njihovim porodicama. Također tu se nalazilo i par važnih zgrada za ranč kako mi je to objasnila Ajše. Tu su bile garaže, štale za krave, staje za konje, velike crvene zgradice sa zalihama raznih proizvoda koji su se proizvodili na ranču. A najljepša među njima bila je ogromna bijela staja u kojoj su se nalazili najbolji konji koje je Murat uzgajao.

Sve oko nas bilo je puno života i sve je imalo neki savršen skladan tok, kao da je svako tačno znao šta da radi i svi su držali neki poseban ritam. Radnici su naporno radili bez trunke zabušavanja iako je dan bio pakleno vruć i zrak na ranču je bio zagušljiv. Svi su radili bez prestanka i žene i muškarci, zastajali bi kad bi ugledai mene i Ajše kako se približavamo te znatiželjno gledali u našem pravcu došaptavajući se međusobno. Poneka riječ i uzdah dopirala bi i do mojih ušiju te bi se često nasmiješila na komentare poput „ona je kao anđeo na zemlji" „pogledajte novu gazdaricu, kako je samo lijepa" „ svaka čast našem gazdi, ima ženu kao vilu" „njena kosa sija poput dijamanta na suncu" „prelijepa je" .. i tome slično.

Kada bi prolazile svi su zastajali sa radom klimali glavom u znak pozdrava dok su se djeca krila iza majčinih suknji i znatiželjno me posmatrali, a kad bi prošli sve je ponovno vraćalo svoj tok i ljudi su nesmetano nastavljali sa svojim poslovima. I mi smo nastavljale dalje dok mi je Ajše pričala o ranču i Muratovim poslovima ovdje. Nije bilo teško primjetiti koliko Ajše i svi ovdje obožavaju Murata i koliko ga poštuju što je bilo neuobičajeno jer obično ljudi njihovog statusa mrze svoje nadređene. Nakon Ajšine priče i ja sam shvatila zašto je to tako i zašto je Murat drugačiji i posebniji od većine drugih vlasnika.

Navodno je Murat dosta porodica smakno sa ulica i dao im poslove kako mi mogli prehraniti svoje porodice te pristojne krovove nad glavom. Puno ljudi je živjelo i radilo na ranču te je čitav njihov život zavisio od tog ranča i od Murata koji im je omogućavao normalan život.

Znala sam da Murat ima donekle dobro srce, ali su me ipak priče o njemu pozitivno iznenadile i obradovale na neki poseban način tako da sam i ja počela da ga gledam nekim drugim očima. Teško je obasniti kako mi srce zaigra nakon svake pohvale upućene njemu, kao da mene hvale i meni se dive, a ne njemu. Ni sama ne znam zašto se tako osjećam i zašto sam izašla u šetnju zbog njega i zašto me još uvijek mori pitanje gdje je sinoć spavao. Ljuta na samu sebe baš kad se odlučim okrenuti i otići ugledam raj za oči po čitav ženski rod.

Ugledam zgodnog muškarca srednjih godina. Golih prsa. Znoj sa njegovog tijela se presijavao na suncu što mu je davalo neodoljiv izgled. U kaubojskim pantalonama i sa kaubojskim šeširom na glavi. Preko ramena je nosio nešto što mi je izgledalo kao konjska opruga pridržavajući je jednom rukom dok je drugom podizao šešir u znak pozdrava. Nastavio da korača prema nama dok se moje lice crvenilo od pogleda na savršenstvo njegovog nabijenog tijela, a moj blesavi široki osmijeh je vrištao "volim kauboje ummmumm..."

Bez daha sam ga posmatrala dok nam je prilazio promatrajući pokrete njegovih mišića na muževnom tijelu. Savršenstvo je jedna riječ kojom ja sve to opisujem.

Kad se približio skinuo je šešir odkrivajući gustu smeđu kosu i savršenim osmijehom progovorio:

"Dobar dan gospođo Lejla, zadovoljsto je upoznati vas. Ja sam Omer upravnik ranča. Nije li danas sunce prejako za šetnju po ranču."

Upravnik ranča "hmmm zadovoljsto je u potpunosti moje dragi. Žao mi je što se ranije nismo sreli, ali eto šta je tu je.."

Pomislim u sebi i iste sekunde prekorim samu sebe zbog toga, pa se saberem i pristojno odgovorim:

"Zadovoljstvo je moje upravniče. Pa i ne bih se baš složila sa vama, dan je savršen za šetnju."

______________________________
Zdravo svima!
Jako mi je žao što ste ovako dugo čekali nastavak ove priče i ovim putem vam se izvinjavam zbog toga iako nije do mene. Naime u zadnjih mjesec dana sam imala velikih problema sa telefonom i morala sam ga zamjenit te su mi svi podaci ostali na prošlom telefonu uključujući i wattpad account. Tako da sa novim telefonom nisam mogla pristupiti aplikaciji zbog bezbroj problema kojih sam imala prilikom logovanja. Tek sam prije neki dan uspjela povratiti svoj account i odmah sam se bacila na pisanje novog nastavka.
Lijep pozdrav!