Nakon kraćeg razgovora sa upravnikom Omerom on odlučuje pridružiti nam se u našoj šetnji i dovesti nas do Murata, na što ja naravno pristajem.

Lagano šetamo udaljavajući se sve više i više od ranča. Obilazeći svo to silno zemljište porodice Montegregorovih ili bolje rečeno jedan mali dio od svega onoga što oni posjeduju. Uz put nailazimo na nekoliko radnika koji nas velikodušno pozdravljaju i upućuju u Muratovom pravcu. Nisam znala kuda idemo i put mi je bio potpuno nepoznat ali se nisam osjećala nesigurno. Omer se svo to vrijeme trudio da mi uljepša ovu šetnju po paklenom suncu pričajući mi razne priče o Muratu koje sam ja željno  upijala trudeći se da ne pokažem previše zainteresiranja pred njima. Ajše bi sve to šutke slušala smiješeći se sramežljivo kada bi nailazili na kojeg mladića golih prsa.

Zgodni radnici prolazili su pored nas vodeći za sobom konje u ogromni bijeli obor (ograđeni prostor gdje konji trče i treniraju). Takvih obora na ranču bilo je puno i svi su bili različiti, ali je ovaj definitivno bio najljepši od svih. I najstariji na ranču kako doznajem, napravljen od lijepo izrezbarenog drveta ofarbanog u bijelu boju. To je samo još jedna stvar u nizu koju sam obožavala kod Murata i ovog ranča. Omer mi je ispričao da je on kao i ja volio konje i na ranču je imao i uzgajao gotovo sve vrste konja. Kupovao je sve rase do kojih je mogao doći, pario ih, uzgajao,mijenjao, prodavao i to je bila njegova velika strast.

Oduševljavale su me priče o Muratu mada mi je i dalje bila nestvarana ta silna ljubav i poštovanje koju su mu radnici iskazivali. No ono što na kraju svakog razgovora o njemu nikako nisam mogla poreći jeste činjenica da je on jako dobra osoba. Koliko god ja željela da iskrvarim tu savršenu sliku njega u svojoj glavi jednostavo je bilo nemoguće pored svih stvari koje sam saznala o njemu za ovih par dana koliko sam na ranču.

Šetnja je potrajala a ja sam bila sve nestrpljivija i nestrpljivija da ga vidim. Ne bih to priznala ni pod prijetnjom vlastitog života, ali od jutros kad sam se probudila imam neodoljivu želju da vidim Murata. Možda je to zbog sna, a možda i zbog toga što sinoć nije spavao u mojoj sobi i na neki čudan način mi nedostaje. Ni sama ne znam i ne mogu objasniti pojedine stvari koje mi se dešavaju i koje radim u zadnje vrijeme. Ne razumijem samu sebe.

Želja je bila jaka baš kao i sunce koje je taj dan spaljivalo sve živo i neživo na zemlji. Kao da se trudilo da me oslabi i spriječi mi da ga vidim. Koliko god su se moje noge opirale i uporno nastavljale da koračaju gonjene neobjašnjivom željom u meni da vidim čovjeka kojeg ne volim, umor je bio jači i osjećala sam da ću posustati. U meni se vodila bitka između moga srca i moga tijela. Nastaviti dalje i hodati još Bog sami zna koliko ili se vratiti i ne ispuniti ono zbog čega sam prvobitno krenula u šetnju po ovom paklu.

Baš u tom trenutku čula sam Omera:

“Uskoro stižemo gospođice Lejla. Jeste li se umorili? Ako želite možemo da vam osedlamo jednog konja?”

Od svega što je rekao samo riječ uskoro je ostala u mojoj glavi i djelovala kao melem za moje umorne i bolne noge i kao pumpa za moje srce koje je istog časa počelo da lupa svakim korakom sve jače.

“Ne, nisam umorna.” - Energično sam odgovorila – “Ipak hvala, baš ste ljubazni.”

“Prešli ste dug put pješačeći od vile do ovdje, ako osjetite umor slobodno mi recite i reći ću momcima da vama osedlaju konja.”

“Hoću naravno, samo sad nema potrebe za time. Navikla sam da hodam puno, volim duge šetnje.” -Uz osmijeh prozborim.- “Nego gdje to idemo upravo?”

“Vodim vas prema starom skladištu koje Murat sa radnicima upravo obnavlja.”

“Obnavlja?”

“Da, gospođo Lejla. To je najstarija građevina na ovom ranču. Prošle jeseni zgrada se zapalila u sred noći i jedva su je uspjeli ugasiti. Ni dan danas nije poznato kako je taj požar izbio, a već neko vrijeme gospodin Murat želi da je obnovi i nikako nije uspijevao da nađe vremena za to. Sad im je ta zgrada potrebna jer im fali mjesto za skladište povrća pa je obnavljaju.”- Ispriča mi Ajše.

“Požar u sred noći. Baš čudno. Je li bilo povrijeđenih?”

“Ne, što je još čudnije čuvari su bili na pauzi baš kada se sve to desilo, ali srećom ljudi su brzo reagovali i dobar dio zgrade je sačuvan.”- Reče Omer.

Nastavili smo razgovor sve dok se pred nama nije stvario raskošan, dobro održavani vrt i od samo jednog pogleda na njega smo na tren sve troje zašutili.

Vrt je bio prostran i prelijep, a visoko iznad njega dizala se ogromna crvena zgrada građena od prelijepe ukrasne crvene cigle. Na zgradi su se vidjeli ostaci požara i pojedini dijelovi zgrade su bili su urušeni, a krov je u potpunosti nedostajao. Uprkos mrljama od čađi i urušenosti i dalje je izgledala veličanstveno. Dok sam je gladala žalila sam što je nisam mogla vidjeti prije požara.

Vrt kao i zgrada i sve oko nas vrvilo je radnicima i to je bila još samo jedna stvar koja je oduzimala dah i davala neku posebnu čar ovom prizoru. Radnici svi goli do pojasa sa dobro isklesanim tijelom sa kojeg se cijedio znoj od teškog fizičkog rada i onako znojni bili su maštarije svake žene. Posmatrala sam ih sa laganim osmijehom na licu, a ni oni nisu ostali dužni za pogled. Stariji muškarci, mlađi momci i oni srednji godina, svi su me promatrali dok sam radoznalo i ponosno hodala kroz vrt svjesna njihovih pogleda na svome tijelu. Proglašavajući prema njima i mjerkajući ih pozorno na tren sam  zaboravila da gledam ispred sebe.
Odjednom sam udarila u nešto tvrdo poput zida i odbila se unazad gubeći ravnotežu. I baš u trenutku kad sam se pomirila sa činjenicom da ću pasti oko moga tijela se savio snaži par ruku. Brzo sam shvatila da sam se u svoj svojoj nepažnji sudarila sa nekim te sam nježno podigla glavu i zapazila par ljutih crnih očiju kako me posmatraju ispod šešira. Bio je to Murat i moje srce je opet zaigralo snažnije nego prije, ali mu to nisam željela pokazati pa sam se krenula malo odmaći od njega što mi on nije dozvolio. Ispravio me, malo se odmakao od mene i dalje držeći svoje ruke oko moga struka i ljutito me promatrajući. Pogledala sam okolo i svi radnici su nastavili sa poslom bojeći se da pogledaju u našem smjeru. Odmah sam shvatila o čemu se tu radi. Gospodin Murat je bio vidno ljubomoran i isprovociran mojim ponašanjem, a ja sam uživala u tome što se ne bi moglo reći i za uplašena radnike.

“Šta radiš ovdje Lejla?”

“Izašla sam malo u šetnju.”

“Zar se u šetnju po ranču ide tako obučena?”

“Zašto? Zar ne izgledam lijepo?”

“Ohhh i više od toga. Izgledaš prelijepo, ali to nije haljina za ranč i ovo nije mjesto za damu u haljini. Ne smiješ hodati u tome.”

“Zašto ne? Haljina je prelijepa i ne vidim problem u tome što sam je obukla.”

“Ti možda ne vidiš ali ja vidim i kažem ti da je više ne oblačiš kad izlaziš u šetnju po ranču ili je možda bolje da je više nikako ne nosiš.”

“Pričaš gluposti. Nosit ću je kad želim i kako ja to želim.” - Kažem pomalo drsko i ljutito.

Stisnuo je vilicu vidno razbješnjen i bez ikakve riječi povukao me za ruku prema izlazu iz vrta. U putu je zviznuo i do nas je dotrčao radnik vodeći ogromnog crnog konja za sobom. Ogromna crna, nestašna životinja ulijevala je strah i jezu na prvi pogled. U rukama radnika bila je divlja, a na Muratov dodir se smirila i sputila glavu u znak odanosti prema svom gospodaru. Sve se odigralo tako brzo da nisam ni shvatila kada me Murat podigao na konja, a zatim sjeo iza mene.

Smjestio se iza mene obgrlivši me rukama i čvrsto me pribijajući uz sebe. Gledala sam okolo i shvatila da svi gledaju u nas, ali Murata nije bilo briga. Zgrabio je uzde i naglo povukao natjeravši konja u galop.

Tresla sam se. Nisam bila sigurna da li je to posljedica strašnog kao noć crnog, misićavog konja ispod mene ili blizine nagog i čvrstog tijela meni još uvijek nepoznatog muškarca. Konj je trčao prema vili, a ja sam poskakivala na krilu tog čovjeka dok su njegove ruke klizile od moga struka prema grudima pa se opet vraćale istim putem nazad.

Ništa nisam rekla, nisam ni mogla. U jednu ruku bila sam ljuta na njega i željela sam da vrisnem iz svog glasa da me pusti i da mu očitam dobru lekciju o tome da ja nisam njegovo vlasništvo i da ne može tek tako da me uzme i da me vodi ko zna kuda. Sa druge strane u tom istom trenutku željela sam da budem njegovo vlasništo i da me uvijek tako strasno drži uz sebe i nikada me ne pušta.

Njegova ruka oko moga struka, osjećaj je božanstven.

Sve se odigralo tako brzo i tako strasno da nisam mogla da otorim usta, a i kada bi ih nekim čudom otvrila sve što je iz njih izlazilo bili su uzdasi strasti i opčinjenosti tim muškarcem.