Murat

Jašem na leđima svog najdražeg konja Aresa dok čvrsto u rukama i pripijenu sebi držim Lejlu. Poskakuje na mom krilu izazivajući u meni buru kakvu ni sama nije svjesna da može izazvati.
Njen miris ispunjava moje nosnice dok me njena kosa udara po licu nošena vjetrom.

Moja je, u potpunosti moja, a ipak sam je tako željan. Gladan njenog tijela, pogleda, osmijeha i tog uzdaha tako slatkog i otrovnog po moje srce i moj mozak. Sa njom u naručju cijeli svijet i sve što sam ikada želio bili su moji, sve što mi je ikada trebalo je ona. Tako nježno, krhko, nevino biće, a sa druge strane tako okrutno i nemilosrdno. Sve što mi treba jeste malo njene ljubavi, samo malo i to je sve što želim. Ali izgleda da ipak tražim previše.

Danima se držim podalje od nje kako je ne bi povrijedio kao prošli puta i do sad mi je to jako dobro išlo. Pitanje je mogu li se nastaviti držati dalje od vlastite žene i da li je to uistinu ono što ja želim? Da li je to ono što ona želi?

Hiljadu pitanja u mojoj glavi, a samo jedna misao na kraju svega….LEJLA!..

Dok oboje poskakujemo na konju ona pripijena uz mene i potpuno orjentisana na konja moje ruke lagano šetaju po njenom tijelu, a ona se ne opire. Pitam se da li je zaista toliko okupirana životinjom da i ne primjećuje moje dodire ili ipak želi da je dodirujem.

U desnoj šaci držim uzde oslanjajući ruku na sedlo između njenih nogu dok lijevom rukom šetam, po njenom tijelu pribijajući je sve jače i jače uz sebe.

Kad primjetim da smo blizu ranča natjeram Aresa da uspori malo svjestan da ću je uskoro morati pustit iz svog naručja i ko zna kada ću opet imati priliku biti tako blizu nje. Ko zna kada ću opet moći da osjetim njenu kosu na svom licu, njen zanosni miris u svojim nosnicama i to lijepo tijelo naslonjeno na mom.
Primijetivši da sam usporio Aresa postane nemirna te krene da se migolji u mom naručju i natjera me da poludim.
Pokušam je zaustaviti, ali bezuspješno jer tek tad počinje još jače da se opire, a meni pada mrak na oči. Nemirno se migolji u mom krilu, trljajući se nesvjesno o moju muškost. Osjećam kako mi sva krv jurnu prema donjem dijelu tijela i znam da neće biti dobro ako ona to primjeti. Mogla bi se uplašiti i još više bježati od mene. Da se to ne bi dogodilo jače je stisnem uz sebe ne bi li se umirila i prestala da me izaziva.

Nesvjesna moje reakcije na njeno ponašanje i nesvjesna šta sve u meni izaziva nastavlja da se buni i pokušava da se oslobodi mog stiska, a zapravo pravi gore.

“Mirna...Lejla budi mirna!!” - Kažem ljutito pokušavajući da povratim kontrolu nad svojim i njenim tijelom.

“Murate pusti me..” -Ne reagiram na to pa ona nastavlja - “Molim te, pusti me.Ne mogu da dišem! Murat!!” -Vrisne glasno i tad opustm stisak oko njenog struka. Na što ona opet počne da uvija tijelo pokušavajući da se izmigolji iz mog zagrljaja i time rizikuje da oboje padnemo sa konja. Pustim joj malo nadajući se da će prestati, a kad vidim da ne namjerava prestat sa tim djetinjastim ponašanjem grubo je stisnem uz sebe, ponovno natjeram Aresa da potrči i ljutito procijedim kroz zube;
“Rekao sam ti da se smiriš!”

“Ali…”

“Lejlaa!!”  -Povisim ton te ona ušuti i umiri se, puštajući me da uživam u njenim slatkim uzdasima i plitkom disanju.
No mom uživanju se brzo spremao kraj. Kako se približavamo vili tako osjetim da Lejlino tijelo postaje sve napetije i napetije. Pretpostavljam da će iskočiti sa sedla čim uđemo u dvorište. I tu je kraj mom uživanju sa njom. Već sad razmišljam o tome da počnem češće da je vodim u ovakve šetnje sa konjem..

Ulazimo u dvorište i kao što je za očekivati sva pažnja je usmjerena prema nama, zapravo prema Lejli. Radnici su toliko zauzeti buljeći u nju da me i ne primjećuju pa tek pokoji od njih klimne glavom ili skine šešir u znak pozdrava.

Konja zaustavim u malom parkiću ispred glavnog ulaza u vilu, nevoljno sjašem i pomognem Lejli da siđe. Čim nogama dotakne tlo odmah ljutito digne nos i krene brzo pobjeći od mene, ali je ja brzo zaustavim hvatajući je za lakat i privlačeći sebi. Na to opet počne da histeriše i da se otima od mene, ali ja se pravim da uopće ne primjećujem to. Rukom pozovem najbližeg konjušara i predam mu Aresa sa uputama da ga dobro nahrani i napoji.

Dok to radim gledam uokolo i vidim da su sve prljave oči radnika uperene u moju ženu i mogu samo zamislit šta im se sve mota po glavi. Bijesnim na svaki željni pogled upućen njoj i sad bi najradije vrisnuo na te kurvine sinove i dao im do znanja da je to što gledaju moje i samo moje.
Okrenem se prema Lejli koja me ljutito gleda i u tom trenutku moja ljubomora vrtoglavo raste. Ugledam svoju ženu razbarušene kose od vjetra, žarko rumenih obraza i sjajnim očima. Njena haljina se spustila, a grudi se napele i gotov ispale iz i onako velikog dekoltea. Mrak mi pada na oči što od želje, što od bijesa na svu pažnju koju privlači.
Povučem je za ruku i krenem prema vili upućujući radnicima smrtonosne poglede na što se neki od njih povuku i obore pogledm a neki i ne primjete da gledam u njih jer su previše okupirani dekolteom moje žene. Bijes i ljubomora u meni ključaju toliko jako da gotovo i ne čujem Lejlu koja se jako opire i protestuje pokušavajući se izvuci iz mog stiska.
Koračam preko dvorišta i ne obazirući se na to što Lejla gotovo da trči pored mene a čim uđemo u vilu pustim joj ruku i ona počinje da povisuje ton.

“Kako se usuđuješ, tii..” - Krene da galami, a ja sam i previše okupiran pogledom na njene grudi da bi joj odgovorio.

“Odakle ti pravo da me onako uhvatiš i na silu dovučeš ovamo pred svima.”

“Ja sam ti muž, odatle mi pravo.”

“To sto si mi muž ne daje ti pravo da se ponašaš kao divlja.”

“Ponašat ću se kao divljak sve dok ne počneš da me slušaš i shvaćaš ozbiljno moje riječi.”

“Ja nisam uradila ništa loše. Ne shvaćam zašto se ljutiš.”

“Ne shvataš zašto se ljutim!?” - Vrisnem sad već razrješenjen. - “Jesi li se pogledala u ogledalo prije nego si izašla na ranč među hiljade muškaraca.”

“Jesam da i ne vidim ništa pogrešno u tome.”

“Lejla, prestani da me ljutiš. To nije haljina za ranč i nije nije nešto što nose pristojne žene.”

“Molimmm... moja haljina je sasvim pristojna gospodine Montegregori ali ste vi previše zatupljeni da to shvatite.”

“Pazi što pričaš!” -Procijedim kroz zube. - “Ako ja kažem da ne nosis tu haljinu onda neces da je nosiš i tačka.”

“To sto si mi muž ne daje ti pravo da mi govoris šta i kako ću da nosim. To nije tvoj posao i ne zabijaj nos gdje mu nije mjesto.”

U žaru svađe gotov da i nisam primjetio par radnika i spremačica koji nas blijedo gledaju u kutu nedaleko od nas. To je kap koja prelijeva čašu. Ne mogu dopustiti takvo ponašanje pred svojim radnicima sutra me ni oni neće poštovati zbog toga, a i zašto bi kad vlastitoj ženi ne mogu da sudim.
Sagnem se uhvatim je za noge i dignem pa  poput vreće brašna je prebacim preko ramene i krenam na sprat preskačući po dva stepenika odjednom. Ona kao i po običaju nemirna i ljuta krene da galami i prijeti, ali je brzo umirim. Jedan pokret ruka na njenoj slatkoj guzi pomaže joj da sam ozbiljan dovoljno da odustane od svakog otpora, a meni to pruža zadovoljstvo.

Uđemo u sobu i bacim je na krevet pa se vratim i zatvorim vrata naslanjajući se na njih. Tako čupavam, crvena i sa izbačenim grudima u toj haljini mami me da ponovim našu prvu bračnu noć. Pokušavam se suzdržati ali ona me izaziva na kakve načine da je jednostavno nemoguće odoljeti tom izazovu.

Priđem krevetu uhvatim je za ruku, privučem je sebi i utisnem joj vreo poljubac na te divlje zavodničke usne. Moje srce i moja muškost ne mogu da podnesu pritisak koji u meni izaziva pa brzo pustim i odmaknem se od nje štiteći na taj način i sebe i nju.

“Rekla sam ti da me ne diraš.”
Riječi joj govore jedno dok sjaj u očima i njeno lice govore nešto sasvim drugo.

“Ja sam tvoj muž i dirat u te kad god ja to želim.” - Kažem samouvjereno, a njena vlažna usnice zadrhti od sigurnosti moga glasa ili ko zna čega. Od toga dobijem poriv da je ponovno privučem u zagrljaj i poljubim tako da više nikada ne poželi da je pustim.

“Ali ja ne želim da me dodiruješ.”

“Jesi li sigurna, ta haljina govori drugačije..”

“Haljina je pristojna i nosit ću je sad iz inata tebi!”

“Možeš kad smo sami u sobi, mada ni tad ne moraš da se mučiš meni je draže bez haljine.” -Kažem joj mirno na što njeno lice pocrveni, ovoga puta nisam siguran da li od stida ili od bijesa.

“Ja ću nosit šta ja hoću! Ne shvatam nit me zanima to što tebi smeta.”

“Možeš da nosiš šta god hoćeš u ova četiri zida, dalje ne! Toplo ti preporučujem da prestaneš da se siliš I inatiš ako želiš  da hodaš slobodno kao do sad.”

“Ohh da možda nećeš i to da mi zabraniš.”

“Hoću ako budem prisiljen na to.”

“Da 24h budem zatvorena u kući kao tvoja robinja. Ne možeš to da uradiš.”

“Ohh ne budi tako sigurna, i ne iskušavaj me. Ne treba ti to jer oboje znamo da ja mogu puno više od toga.”

“Ponašaš se nenormalno!”

“Možda! Počni da se ponašaš pristojno i prestani da nosiš takve haljine u prisustvu drugih muškaraca i bit ću normalan.”
Izađem iz sobe ostavljajući je otvorenih usta i raširenih očiju kao riba, ali čak i kad pravi takve grimase meni izgleda neodoljivo privlačno. Krenem kroz hodnik pa osjetim slabost u nogama i nemoć u tijelu. Naslonim se uz zid i udahnem duboko dok mi se pogled zanućuje j teško dišem.

Trebaš mi Lejla...Kako to ne možeš da vidiš..Trebaš mi kao zrak koji dišem..Treba mi tvoja tvoja blizina pa makar na kratko i na silu..
Lejla ja dišem za tebe.

Evo ga konačno i nastavak. Malo kasni, ali ipak je tu..
Uživajte 💖