Satima već ležim na podu u ćošku sobe naslonjena na zid kraj otvorene terase i posmatram sjene koje zavjesa pravi na podu. Hladan noćni zrak suši suze na mome licu koje ne prestaju da se izlijevaju iz mojih očiju dok se sa mukom borim da udahnem malo zraka u moja sad već tako bolna pluća. Svaki udisaj težak kao da mi je posljednji, a svaki izdisaj bolan praćen novom suzom u mome oku.

Ni sama ne znam koliko već vremena tako sjedim sklupčana na podu dok mi se pred očima vraćaju slike Murata sa Viktorijom. Njene duge ruke oko njegovog vrata, a njegove ruke na njenom struku. Sve i da zaboravim na zagrljaj ne mogu zaboraviti na te poglede koji odaju njihovu povezanost koja nikome više nije tajna.

Plačem za njim, plačem zbog nje što mu se tako besramno baca u zagrljaj a on je tako spremno i velikodušno dočeka ne bojeći se moga pogleda ni pogleda okoline.
Plačem zbog osmijeha koji sija na njegovom licu dok mu ona zavodnički šapuće na uho i tog blagog pogleda kojim je gleda dok korača ispred njega.
Plačem zbog poljupca koji mu ona daje pred kraj ostavljajući trag iza sebe i izazivajući me pogledom i to sva ponosna i uzdignute glave.
Sa kojim pravom to radi, on je moj muškarac. Moj muž!!
Plačem i zbog toga što njega očito nije briga za moje mišljenje o njihovom odnosu kad se ni nakon svega toga nije vratio u kuću da vidi šta je sa njegovom ženom nego odjurio za mladom udovicom u crvenoj haljini.
I na kraju plačem zbog sebe i svoje gluposti, plačem jer sam dozvolila tom čovijeku da me povrijedi. Plačem nad svojim porazom jer je Murat napokon dočekao dan kada ja plačem za njim, a da njega pri tome uopće nije briga za mene.

Kiša počinje da pada prvo polako, a zatim sve jače donoseći  do mene osvježavajući miris kišne noći. Čujem komešanje radnika u dvorištu i galop konja, a zatim dobro poznati duboki glas: “Mehmett!”

“Dobra večer gospodine.”

“Večer Mehmet, vodi Aresa u staju i dobro ga napoji.”

“Da gospodine, odmah.”

Skočim iste sekunde i provirim kroz vrata balkona gledajući u Muratova široka ramena dok silazi sa konja potpuno mokar. Pomazi konja i preda ga glavnom konjušaru, a u susret mu dotrča Omer nadzornik ranča.

“Dobro večer gospodine.”

“I tebi Omere, je li sve spremno za isporuku sutra.”

“Posljednje pripreme su u toku, uskoro bi sve trebalo biti gotovo.”

“Zašto se to toliko odužilo? Do sad je već sve trebalo biti spremno za sutra.”

“Imali smo nekih manjih problema sa tovarom, ali riješili smo to.”

“Koliko vam jos fali?”

“Još par sanduka i provjera koju ću da obavim lično kad pakovanje bude završeno. Ne brinite se sve će biti završeno i spremno za isporuku do sutra ujutro.”

“Dobro samo nemoj da se ponovi ono od prošloga puta, za ovaj posao mi ti lično odgovaraš.”

“Razumijem gospodine, ne brinite.”

“Tebi jedinom vjerujem sa ovim Omere, ne smije da bude greške.”

“Neće je ni biti.”

“Možeš da ideš sad i dobro pazi ovaj posao nam je važan. Ja idem da se presvučem i da se odmorim. Ukoliko bude bilo kakvih problema ne oklijevaj da me pozoveš.”

“Sve će biti spremno za sutra, nemoj da brineš. Zašto nisi prespavao u kolibi na zemlji gospođe Viktorije pa ujutro došao, a ne ovako po kiši i mraku. Opasno je na drumovima u ovo doba, razmisli o tome sljedećeg puta.”

“Znaš i sam da mi ne smeta putovati po noći, navikao sam nije mi prvi puta, a i kiśa je skoro počela da pada pa me uhvatila pred kraj puta.” -Odgovori skidajući šešir i okrećući glavu u mom pravcu, na što se upravnik Omer glasno nasmija i potapša ga po leđima.

“Došao bi ti i po oluji ako treba, znam jaa. Hajde ugodna ti noć, zašto gubiš vrijeme sa mnom dok te žena očekuje.” - Izustiti kroz osmijeh i  nestade u mraku iza vile.

Murat nastavi da gleda u mom smjeru ne obazirući se na Omera i znala sam da me vidi iza zavjese, ali se nisam sklonila. Ostao je tako par sekundi a zatim dugim korakom krenu prema ulazu u vilu. Brzo zatvorim prozor, zaključam vrata svoje sobe i legnem na krevet pokrivajući se jorganom preko glave.

Ubrzo začujem korake na hodniku ispred vrata pa lagano kucanjem, a zatim tajac. Po koraku znam da je to Murat i ne pomjeram se u nadi da će brzo odustati i otići. No Murat ne odustaje lako pa ubrzo nastavi sa kucanjem i dozivanjem moga imena i sad već znam da ću morati da otvorim pa riješim da ga zamolim da ode. Ustanem iz kreveta i lagano na prstima priđem vratima.

“Šta želiš?” Upitam ne otvarajući vrata.

“Otvori vrata Lejla! Zašto si se zaključala?”

“Ne želim. Reci mi šta želiš i molim te me ostavi na miru.”

“Zasto si takva otvori vrata pa da fino porazgovaramo.”

“Ne! Odlazi Murate i ostavi me na miru već jednom.”

“Lejla, otvori vrata!!”

“Ne!!”

“Otvori razvalit ću ih!” -Kaže sad već vidno iznerviran mojim djetinjastim ponašanjem kako bi on to nazvao.

“Zašto me ne pustiš na miru već jednom. Želim da spavam.”

“Pustit ću te na miru, spavaj samo otvori vrata.”

“Zašto? Šta želiš?”

“To je i moja soba Lejla ne možeš se ponašati tako.”

“Molim? Ovo je moja soba gospodine Murat, vaša je na kraju hodnika.”

“Ti si moja žena i ovo je moja kuća tako da sve što vidiš uključujući i ono što vidiš kad se pogledaš u ogledalo je moje i samo moje. A sad fino otvori vrata i prestani da me nerviraš, sramota je da se dovikujemo ovako cijela vila nas čuje.”

“Boli me briga, neka čuje ko god hoće. Želim da budem sama, odlazi.”

“Gdje da odem Lejla?”

“Gdje hoćeš, ne zanima me!”

“Tu gdje je sve što je moje je i moje mjesto, nemam gdje drugo da odem.”

“Zašto ne ideš tamo odakle si upravo došao..”

“A gdje je to?”

“Znaš ti dobro.”

“Ne znam, podsjeti me.”

“Idi tamo gdje si i sa kim si do ova doba bio.”

“Lejla otvori vrata!”

“Nije mi jasno zašto si se i vraćao nije te valjda gospođica Viktorija izbacila po ovom nevremenu.”

“Lejla zadnji put ti govorim otvori vrata.”

“Neću!! Sa njom si bio njoj se sad i vrati.”

“Lejla otvori jebena vrata razvalit ću ih!!!” -Viknu na mene i snažno nogom udari u vrata tako da su se zidovi zatresli, a iz hodnika se začuo ženski vrisak.

Uplašena i drhtavom rukom otvorim vrata i tamo pred vratima ugledam Murata crvenog od bijesa, a iza njega par sluškinja i njegova tetka u pidžami. Svi u šoku raširenih očiju gledaju čas u mene čas u Murata i znam da je zbog toga još ljući. Izgleda da smo večeras digli cijeli vilu na noge, a na licu Muratove tetke već čitam da ću sutra za ovo dobiti dobru lekciju o odnosima muža i žene te o tome kako jedna žena treba da se ophodi prema mužu.

Prije nego uspijem da se snađem Murat uđe u sobu tijelom me odgurujući u stranu tako grubo da me gotov oborio. Zatvori vrata za sobom i nasloni se na njih i umorno zatvarajući oči blijed kao duh. Mokar je do kože, bijela košulja na njemu pripila se uz kožu pokazujući savršene obline njegovog tijela. Tijelo mu podrhtava od hladnoće a kapi kiše se i dalje slijevaju niz njegovo lice i vrat prema prsima. Disanje mu je duboko, nemirno i glasno a moje oči opčinjene načinom na koji se njegova prsa podižu i spuštaju pri svakom njegovom udisaju.

Na trenutak se osjetim loše što sam bila tvrdoglava i izazvala mu scenu pred svima te se poželim sklupčati se uz njega i reći mu da mi je žao. Sjetim se topline njegovog zagrljaja, njegovog daha na mome vratu i baš u trenutku kad krenem baciti se na njega i popiti svaku kap kiše sa njegovog tijela. Sjetim se Viktorije i njegovog osmijeha kad ju je ugledao i svih scena od danas. Osvijestim se pa malo pročistim grlo i grubo upitam.

“I šta hoćeš?” -Ništa ne odgovara niti daje bilo koji znak da me je čuo.

“Pitala sam te šta želiš u ova doba Murate?” -Ponovno nema nikakve reakcije od njega.

“Muratt!” -Na moj povišen glas otvori oči i pogleda me tako da mi srce poskoči, ali uspijem zadržati hladan stav. Kad mi opet ništa ne odgovori nastavim sa pitanjima.

“Čuješ li ti mene? Zasto si došao ovako kasno i čemu cijela ova drama?” -I dalje ne dobijam odgovor. Samo me gleda tako nježno i tako bolno da poželim zaplakati za njega.
Neko vrijeme se samo tako gledamo dok mjesečina obasjava sobu i čini njegove oči vatrenijim.

“Lejla.” - Zovnu me promuklim glasom uspravi se i krene koračati prema meni.

Svakim njegovim korakom moje srce poskoč, a pluća se skupe ne dajući mi da dišem dok moje oči prate mjesečev odsjaj u njegovim tamnim očima. Zaustavio se ispred mene i sad već zurim u njegova čvrsta prsa kroz mokru bijelu košulju. Tako smo blizu da mogu da osjetim njegov dah na svome čelu. Znam šta ide poslije ovoga, jednostastavno to osjetim. Krenem spustiti glavu kako bi to izbjegla ali mi Murat to ne dozvoli, brzo se njegova ruka nađe na mom vratu podižući mi bradu. Zatvorim oči jer mi ne preostaje ništa drugo i čekam, ništa se ne dešava i tih par sekundi čini mi se kao vječnost. Otvorim oči sretnem se sa njegovim krupnim vatrenim očima, takav pogled paralizira svaki mišić u mom tijelu, a njegov smiješak pokazuje da je itekako svjestan svoje nadmoći nada mnom.

U spavaćici tako pribijena uz njegovo mokro tijelo i milimetar odijeljena od njegovih usana zaboravim na sve. Nisam više ljuta, nisam povrijeđena jer sada njegove ruke dodiruju moje tijelo a njegove oči gledaju samo mene. I to tim pogledom kakvim me niko nikada nije gledao, još uvijek nisam sigurna šta znači taj pogled ali jedno je sigurno, nije me briga sve dok gleda samo mene.
Jer tad sam njegova pa i da cijeli svijet gori zbog toga. Samo njegova, dovoljno je da stavi svoje ruke oko mene i pogleda duboko u moje oči one će mu reći sve.

Predajem se Murate, tvoja sam..
Potpuno i samo tvoja.

Čita mi misli kroz moj pogled i napokon spoji svoje sočne usne sa mojima. Željno prihvatam poljubac i tek tad nastavljam da dišem..